Prema Winnicottu anksioznost često predstavlja važan, a ponekad i neizostavni čimbenik u igri djeteta. Prekomjerna anksioznost vodi u kompulzivnu igru, repetitivnu igru ili pretjerano traženje zadovoljstva koji se pronalazi u igri, no ako je anksioznost prevelika, igra se raspada u čisto traženje olakšanja. Isti autor ističe postojanje potencijalnog prostora između bebe i majke u kojem se igra odigrava.

Zbog čega je imaginarna igra važna? Stoga što osigurava mogućnost djeci prakticiranje i razvijanje svog jezika i socijalnih vještina samo temeljem toga što su zajedno i što razgovaraju s drugom djecom. Potiče razvijanje vještina razvijanja problema i samoregulacije vještina. Izmišljena igra s vršnjacima može stvoriti situacije u kojima neće svi dobiti ono što žele.

Kroz igru djeca uče o vanjskom svijetu i o sebi. Također stječu vještine koje su im potrebne za učenje, rad i razvijanje odnosa, a uključuju stjecanje samopouzdanja, samopoštovanja, otpornosti, razvijanje interakcija, socijalnih vještina, neovisnosti, znatiželje, kao i nošenja s izazovnim situacijama. Kroz igru djeca razvijaju i tjelesne vještine i zdravlje jer kroz npr. trčanje, skakanje i vožnju bicikla razvijaju dobru tjelesnu kondiciju, brzinu, koordinaciju, ravnotežu, izdržljivost.

Igrajući se s drugom djecom slušaju jedni druge, posvećuju pozornost i dijele svoja iskustva što pomaže djetetu kako bi bolje istražilo svoje osjećaje, razvilo samodisciplinu, naučilo kako se bolje izraziti te razvijalo emocionalne aspekte života.

Također, roditelji koji se igraju sa svojom djecom mogu se bolje povezati s njima i zabavljati se. Odrasli se mogu uključivati u dječju igru, no važno je da ju oni ne usmjeravaju. Prema riječima Brune Bettelheima „način kako se dijete želi igrati često se znatno razlikuje od načina kako bi njegovi roditelji voljeli da se ono igra. Ipak, dijete zna najbolje“.

Erikson smatra kako je igra situacija u kojoj djeca mogu djelovati kroz iskustva stvarajući model situacija i ovladavajući realitetom kroz planiranje i eksperimentiranje.

Prema Piagetu igra je sastavnica razvoja inteligencije u djece te smatra kako dijete sazrijeva, njegova okolina i igra trebaju poticati daljnji kognitivni razvoj i razvoj jezika.

Montaigne je napisao: „Dječje igračke nisu nešto neozbiljno već ih treba smatrati njihovim najozbiljnijim radnjama”. Ako želimo razumjeti svoje dijete, moramo razumjeti njegovu igru. Freud je igru ​​smatrao sredstvom kojim dijete ostvaruje svoja prva velika kulturna i psihološka postignuća te da se kroz igru izražava. To vrijedi čak i za dojenče čija se igra ne sastoji ništa više od smiješka majci, kao što se ona smiješi njemu. Freud je također primijetio koliko dobro djeca izražavaju svoje misli i osjećaje kroz igru. To su ponekad osjećaji za koje bi samo dijete ostalo nesvjesno ili bi bilo preplavljeno ako se s njima ne bi pozabavilo glumeći ih u mašti u igri.