Shizofrenija je kronični duševni poremećaj odnosno klinički sindrom karakteriziran specifičnim psihičkim i ponašajnim simptomima.

Bolest je karakterizirana značajnim individualnim varijacijama kliničke slike, odgovora na terapiju i tijeka bolesti, ali često i prisutnim značajnim padom funkcionalnih kapaciteta na svim područjima ljudskog djelovanja, osobnom, obiteljskom, socijalnom i radnom.

Iako danas znamo puno o shizofreniji, bolest još uvijek u mnogim aspektima predstavlja nepoznanicu. Značajan pomak u razumijevanju i tretmanu shizofrenije posljednjih se desetljeća dogodio zahvaljujući sagledavanju bolesti kao neurodegenerativnog procesa te napretku farmakoterapije uvođenjem antipsihotika novijih generacija.

Suvremeni koncept shizofrenije naglasak stavlja na ishod bolesti pri čemu se fokus interesa pomaknuo s redukcije psihotičnih simptoma odnosno postizanja simptomatske remisije prema postizanju što boljeg funkcioniranja oboljelih odnosno postizanje funkcionalne remisije i što boljem potpunom oporavku bolesnika.

Od shizofrenije boluje oko 1% populacije što ukazuje na značajnu zastupljenost bolesnika oboljelih od shizofrenije u općoj populaciji. Shizofrenija se podjednako javlja u muškaraca i žena u dobi od 15 do 25 godine života, ali može se javiti i ranije i kasnije od tog perioda. Očekivana životna dob bolesnika oboljelih od shizofrenije može biti čak 20 do 30 godina kraća u odnosu na opću populaciju. To se povezuje sa visokim suicidalnim rizikom bolesnika oboljelih od shizofrenije i sa značajno višom pojavnošću somatskog komorbiditeta (pridruženih bolesti) kod tih bolesnika. Smatra se da 25-50% oboljelih od ove bolesti pokuša tijekom života suicid od čega 10% završi letalnim ishodom. Zabrinjavajuć je podatak prema kojemu gotovo 50% bolesnika sa somatskim komorbiditetima nije adekvatno dijagnosticirano i liječeno.

Uzroci bolesti (etiologija shizofrenije) još nisu dovoljno razjašnjeni tako da danas još nemamo jasna i nepobitna saznanja o uzroku poremećaja. Brojna istraživanja su ukazala na genetski uvjetovanu predispoziciju javljanja bolesti. Studije istraživanja mozga su pobudile sumnju da je shizofrenija neurodegenerativni proces karakteriziran strukturalnim i funkcionalnim abnormalnostima mozga kod kojih je gubitak funkcije neurona progresivan tijekom cijelokupnog tijeka bolesti. Upravo stoga se smatra da presudnu ulogu u sprečavanju neuronske degeneracije i destrukcije ima pravodobno započinjanje liječenja bolesti.

Shizofrenija je klinički sindrom predstavljen brojnim simptomima koji se najčešće dijele u dvije glavne kategorije: pozitivne i negativne simptome. Suvremeni pristup simptomatskoj dimenziji bolesti ukazuje da se simptomi shizofrenije mogu sagledati kroz pet dimenzija. Uz pozitivne i negativne simptome, navode se i kognitivni, agresivni i afektivni simptomi koji se međusobno mogu preklapati.

Pravodobno dijagnosticiranje i liječenje bolesnika oboljelog od shizofrenije prije javljanja posvemašnje psihotične dekompenzacije još uvijek predstavlja značajan izazov sa cjelokupnu psihijatrijsku struku. Dugo je već interes psihijatrijske struke uvelike usmjeren na sam početak shizofrenog procesa, prvenstveno na tzv. prodromalnu fazu bolesti i na bolesnike oboljele od prvih epizoda shizofrenije. Nakon prve epizode bolesti još uvijek su mogući svi ishodi: neki se bolesnici oporave u potpunosti (postigne se remisija), kod mnogih bolesnika javljaju se faze pogoršanja (relapsa) i parcijalnih poboljšanja bolesti, dok kod nekih bolest ima kontinuirani progresivni i deteriorirajući tijek.

Rezultati petogodišnjeg praćenja bolesnika nakon prve shizofrene epizode pokazali su da je 16 % bolesnika imalo samo jednu epizodu bolesti bez kasnijeg značajnijeg pada funkcioniranja, 32 % je imalo nekoliko epizoda s minimalnim padom funkcioniranja, 9 % imalo je višekratne epizode bez povratka na razinu funkcioniranja prije pojave bolesti, a čak 43 % bolesnika iskazalo je značajno lošije funkcioniranje nakon svake slijedeće psihotične epizode. Rezultati istraživanja prvih psihotičnih poremećaja, uključujući i prve shizofrene epizode, ukazali su da se ranim sveobuhvatnim intervencijama može pozitivno utjecati na tijek i ishod bolesti, a time i nasveobuhvatnu perspektivu bolesnika.

Danas se smatra da je prvih pet godina od pojave prvih simptoma bolesti presudno razdoblje tijekom kojega se adekvatnim terapijskim intervencijama mogu potencijalno prevenirati i spriječiti nepovoljni ishodi shizofrenog procesa. Dakle radi se o „kritičnom razdoblju“ tijekom kojega su neophodne sveobuhvatne terapijske intervencije s ciljem preveniranja bolesnikove deterioracije, ali i drugih zdravstvenih i socijalnih oštećenja uslijed bolesti.

Suvremeni pristupi liječenju prve epizode shizofrenije ukazuju da je u tretmanu bolesnika neophodno primijeniti farmakološki, psihosocijalni i psihoterapijski pristup pri čemu je aplikacija psihofarmaka osnovni preduvjet za postizanje redukcije psihotičnih simptoma, a što onda uz daljnje uzimanje psihofarmaka omogućuje primjenu drugih terapijskih postupaka.

Ciljevi ranog otkrivanja i ranih terapijskih intervencija kod bolesnika oboljelih od prve epizode shizofrenije su spriječiti: progresiju i pogoršanje psihotičnih simptoma, neurobiološka oštećenja, sekundarni psihijatrijski i somatski komorbiditet, deterioraciju općeg funkcioniranja i razvojih potencijala bolesnika, individualnog i obiteljskog stresnog iskustva, spriječiti stigmatizacije bolesnika i njegove okoline, recidiva bolesti te reducirati troškove vezane uz liječenje i radnu nesposobnost oboljelog.