UNICEF je donedavno naglašavao važnost prvih triju godina života. Naime, prve godine života u velikoj mjeri utječu na to koliko će djeca biti uspješna u životu: od dobrog zdravlja i snalaženja u školi do osjećaja samopoštovanja I socijalinih vještina.

Prve tri su najvažnije!

UNICEF je donedavno naglašavao važnost prvih triju godina života. Naime, prve godine života u velikoj mjeri utječu na to koliko će djeca biti uspješna u životu: od dobrog zdravlja i snalaženja u školi do osjećaja samopoštovanja i socijalnih vještina. Mozak malog djeteta razvija se nevjerojatnom brzinom, a živčane veze koje su u tome razdoblju potaknute interakcijom s najbližim osobama ostaju trajno – za cijeli život. U prvim se godinama definira i opća emocionalna stabilnost te osjećaj povjerenja prema drugim ljudima, što čini osnovu svih kasnijih važnih odnosa s vršnjacima, odraslima i partnerom, pa čak i prema vlastitoj djeci. Tako je vrijeme intenzivnog razvoja djece ujedno i vrijeme velikih prilika za svako dijete, ali i razdoblje kada je te prilike moguće upropastiti. Loše prve godine vidljive su kasnije u osjećaju nezadovoljstva vlastitim životom, poremećenim odnosima s drugim ljudima, otežanom učenju, poremećajima hranjenja, stopama kriminala, nasilja, ovisnosti i drugih osobnih i društvenih problema. Svima je jasno kako je kasnije puno teže i puno skuplje liječiti takve poremećaje, a rezultati često izostaju. Stoga je razumljiva potreba iznalaženja načina prevencije takvih poteškoća.

Privrženosti (attachment)

Privrženost ili attachment podrazumijeva osjećajnu povezanost između pojedinca (privržene osobe, djeteta) I privržene figure (njegovatelja ili što je najčešće–roditelja). Te veze mogu biti recipročne između dviju odraslih osoba, ali između djeteta I njegovatelja te su veze temeljene na djetetovoj potrebi za sigurnošću, zaštitom I povjerenjem, uglavnom tijekom ranog djetinjstva. Djeca se povezuju s njegovateljem instinktivno, te stvaraju povezanost s onim njegovateljem koji je osjetljiv na djetetove potrebe, koji je živo uključen u međusobnu interakciju te spremno odgovara na djetetove signale. Kvaliteta društvenog angažmana je mnogo značajnija nego  količina vremena koju roditelj provede s djetetom.  Obično je biološka majka prva povezujuća figura, ali tu ulogu može dobiti bilo tko tko se “bavi djetetom”. Tako jednako dobre primarne povezujuće figure mogu biti I očevi ukoliko omogućuju djetetu potrebnu mu njegu I društvene interakcije.

Za definiranje privrženog odnosa (jer nije svaki međuljudski odnos privržen) potrebno je zadovoljiti određene kriterije: 1. privržena osoba traži blizinu privržene figure (roditelja/njegovatelja), osobito u stanjima straha ili stresa; 2. privržena figura omogućuje njegu i zaštitu; 3. te osjećj sigurnosti; 4. prijetnja separacijom (odvajanjem) rezultira tjeskobom u privržene osobe; 5. gubitak privržene figure rezultira tugom u privržene osobe.

Cilj povezujućeg ponašanja je održavanje ili uspostava  bliske veze s dostupnom povezujućom figurom. Ukoliko je ta figura nedostupna ili ne odgovara na djetetove potrebe,  u djetetu se pojavljuje bol. Fizička separacija, može u dojenčadi izazvati tjeskobu I srdžbu praćenu tugom I očajem. U dobi od tri ili četiri godine, fizička separacija nije više tolika prijetnja djetetovoj povezanosti s povezujućom figurom. Prijetnja sigurnosti u veće djece I odraslih pojavljuje se nakon duljeg perioda odsutnosti,  te uslijed loše komunikacije, emocionalne nedostupnosti ili znakova odbacivanja. To će se manifestirati s protestiranjem kada povezujuća figura odlazi, radošću kada dolazi, vješanjem na nju kada je dijete u strahu te slijeđenjem te osobe kada je god to moguće. S razvojem hoda, djeca  započinju koristiti povezujuću figuru kao sigurno utočište odakle odlaze u istraživanje svijeta oko sebe. Djetetova istraživanja će biti većeg opsega ukoliko je roditelj u blizini jer je tada djetetov povezujući sustav opušten  I slobodan je za istraživanje. Ukoliko je roditelj nepristupačan ili ne odgovara na djetetove potrebe, povezujuće ponašanje je mnogo jače izraženo. Tjeskoba , strah, bolest ili umor mogu prouzročiti porast povezujućeg ponašanja.

Vrste privrženog odnosa definiraju se u odnosu na ponašanje djeteta u njemu stranoj situaciji I u prisutnosti strane osobe, a bez prisustva majke ili primarnog njegovatelja. Stoga dijete može razviti ove vrste privrženog odnosa: siguran, nesiguran, izbjegavajući, dezorganizirani odnos.

Po teoriji privrženosti, kvaliteta njegovanja je ključna za razvoj sigurnosti ili nesigurnosti. No novija istraživanja ukazuju da je važan i djetetov temperament i genetska podloga ponašanja. Tako neke vrste temperamenta mogu osobu činiti osjetljivijom  na stres uzrokovan nepredvidljivim ili neprijateljskim odnosom s njegovateljem  u prvim godinama djetinjstva.

Nadalje, psihofiziološka istraživanja ukazuju na ulogu autonomnog živčanog sustava te aktivnost osi hipotalamus- hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Na vrstu privrženosti također utječe i polimorfizam gena odgovornog za DRD2 dopaminski receptor (povezan s anksioznom privrženosšću) te 5HT2 serotoninski receptor (povezan s izbjegavajućom privrženošću).

Sposobnost roditelja ili drugog njegovatelja da odgovara na djetetove potrebe uvjetovan je i mentalizacijom tj. teorijom uma – sposobošću ljudskih bića da pogode s određenom pouzdanošću, koje  misli, emocije i namjere leže u podlozi određenih ponašanja, kao što je na primjer suptilna facijalna ekspresija.

Povezujuće roditeljstvo

Povezujuće roditeljstvo je stil roditeljstva koji se temelji na nježnim odgojnim metodama, punim razumijevanja za dječje potrebe. Istraživanja su dokazala da je nemoguće razmaziti dijete povezujući se s njim. Povezujuće roditeljstvo ne savjetuje stalno popuštanje i ne razvija ovisnost. Ono potiče djetetov razvoj.
Uz pomoć povezujućeg roditeljstva stvorit ćete čvrstu vezu s vašim djetetom,  postat ćete mudriji, suosjećajniji i bolji roditelj,  pomoći ćete djetetu da izraste u sigurnu, suosjećajnu i smirenu osobu te da takve odnose stvara i s drugim ljudima.

Osnovni ključevi povezujućeg roditeljstva su: priprema za porod,  emotivna pristupačnost,  dojenje,  nošenje djeteta,  zajedničko spavanje,  izbjegavanje produženog odvajanja od djeteta,   pozitivna disciplina,   ravnoteža obiteljskog života.