Nakon gubitka voljene osobe često postoji želja za osamljivanjem i zatvaranje u sebe, no u procesu žalovanja važni su podrška obitelji, prijatelja, iskazivanje osjećaja.

Nakon gubitka voljene osobe često postoji želja za osamljivanjem i zatvaranje u sebe, no u procesu žalovanja važni su podrška obitelji, prijatelja, iskazivanje osjećaja u vezi gubitka te posjet grobu preminule osobe jer to predstavlja važan segment u prihvaćanju gubitka. Ponekad se ožalošćena osoba teško suočava s gubitkom pa odbija ikakvu utjehu ili i sama želi umrijeti. U takvim je slučajevima potražiti stručnu pomoć. Važno je također prihvatiti da usprkos velikom i bolnom gubitku te velikoj promjeni koja slijedi ožalošćena osoba postupno treba i ima pravo nastaviti sa životom koji može biti kvalitetan i ispunjen.

Smatra se da među najteže stresove spada gubitak životnog partnera. U kardiologiji je poznat «sindrom slomljenog srca» (Takotsubo sindrom) koji po svojim simptomima nalikuje infarktu, a čak u 80% slučajeva povezan je s jakim emocionalnim stresom kao što je gubitak važne osobe. Navedeni sindrom ukazuje na iznimnu povezanost psihološkog i tjelesnog, čime se danas sve više bavi područje psihokardiologije.

Nakon prvog šoka i ponekad negiranja situacije, osobu obično preplavi velika tuga, osjećaj usamljenosti i tjeskoba. Kako su te sve te emocije vrlo intenzivne i osoba ponekad ima osjećaj da sve to ne može izdržati, događa se da se sve te emocije javljaju «u valovima». Način nošenja s bolom je vrlo individualan te varira u rasponu od izbjegavanja svega (mjesta, osoba, situacija) što podsjeća na izgubljenu osobu do toga da se osoba pretjerano veže za osobe ili mjesta koje ju podsjećaju na tu osobu. U tom su periodu važni razgovori, iskazivanje emocija te sve druge reakcije ili aktivnosti koje osoba u tom trenutku osjeća jer time se osjećaji postupno normaliziraju, smanjuje se njihov ranije gotovo nepodnošljiv intenzitet i značajno pridonose procesu prebolijevanja. Unutar obitelji važno je međusobno dijeljenje i iskazivanje emocija, umjesto da se svaki član zatvori u svoju bol i izolira od ostalih članova obitelji.

U fazi ljutnje ili bijega radi mogućih ozbiljnih posljedica posebnu pozornost treba obratiti na neprihvatljiva ponašanja koja uključuju pretjeranu konzumaciju alkohola, razne druge ovisnosti ili izražavanje agresije prema sebi ili drugima.

Također posebnu pažnju treba obratiti na djecu jer je njihova tuga i poimanje smrti i gubitka složenije, tim više što odrasli imaju mogućnost dobivanja podrške od svojih prijatelja i bliskih osoba, dok djeci utjehu obično pružaju samo roditelji. Važno je djecu ne izdvajati od ostalih tugujućih članova obitelji već im omogućiti da s ostalim članovima podijele bol i tugu radi gubitka.

Svaku fazu žalovanja važno je proći i prebroditi jer bez toga nije moguća iznimno važna faza koja uključuje privikavanje na gubitak što konačno dovodi do prihvaćanja samog gubitka. U tom periodu također dolazi do formiranja odluke da će se osoba okrenuti budućnosti i nastaviti sa životom. Ta odluka može biti iznimno teška jer ju često prati osjećaj krivnje da će se iznevjeriti osoba koju smo izgubili. No, nakon prolaska kroz sve faze žalovanja važno je početi s preuređivanjem života i životnog prostora, što uključuje i prestanak čuvanja stvari osobe koju smo izgubili i ponavljanje nekih rituala jer na taj način tuga ne može prestati već ju stalno iznova potičemo. Žalovanje je proces koji može biti dugotrajan, no prolaskom kroz opisane faze postupno dolazi i do njegovog završetka. Ako se ožalošćena osoba zaustavi u nekoj od ranije opisanih faza žalovanja, potrebna je stručna pomoć jer upravo intenzivne i preplavljuće emocije koje se javljaju vezano uz gubitak dovode do osjećaja nemoći, gubitka snage i nemogućnosti da si osoba sama pomogne i iziđe iz kruga nezavršenog žalovanja.