Na navedeno pitanje ukoliko ga uputite mnogima dobit ćete različite odgovore. No kao i uvijek treba početi od početka. Među najstigmatiziranije psihičke poremećaje ubraja ubraja se shizofrenija.

Što je shizofrenija?

To je duševni poremećaj (bolest) koji oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih (realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava, ometa logičko razmišIjanje, normalne osjećajne doživIjaje prema drugim osobama, te narušava njeno društveno funkcioniranje.

Bolesnici mogu imati teškoća s pamćenjem. Shizofrenija narušava život bolesnika, ali i njihovih obitelji. Shizofrenija nije uzrokovana teškim životnim uvjetima tijekom djetinjstva, osobnom slabošću ili lijenošću.

Do danas još nema izlječenja od shizofrenije, ali odgovarajuće liječenje lijekovima omogućuje uspješnu kontrolu bolesti. Većina bolesnika, uz redovito uzimanje lijekova, živi ispunjeno i produktivno – zapošljavaju se, osnivaju obitelji, ostvaruju prijateljske veze.

1% stanovništva ima shizofreniju, a javlja se u dobi od 15. do 25. godine. Podjednako učestalo obolijevaju i žene i muškarci, a u ženase simptomi pojavljuju nešto kasnije nego u muškaraca. Shizofrenija je složena bolest. Neki liječnici misle da mozak shizofrenih bolesnika nije sposoban ispravno obrađivati informacije. Razlog takvog pogrešnog procesiranja informacija je kemijski i strukturni poremećaj mozga.

U oboljelih od shizofrenije javlja se neravnoteža kemijskih tvari u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Neurotransmiteri su kemijski prijenosnici koji omogućuju prijenos “impulsa” (živčani signal) među živčanim stanicama ili neuronima. Jedan od takvih kemijskih prijenosnika je dopamin, a vjeruje se da shizofreni bolesnici proizvode dopamin u suvišku ili da su preosjetljivi na postajeći dopamin. I ostali su neurotransmiteri, npr. serotonin, noradrenalin, odgovorni za nastanak shizofrenih simptoma. Najvažnija uloga za nastanak simptoma pridaje se kemijskoj neravnoteži dopamina i serotonina u mozgu oboljelih od shizofrenije. Činjenica je da se bolest češće pojavljuje u nekim obiteljima, među krvnim srodnicima. Osobe koji imaju shizofrenog bolesnika u obitelji imaju veću šansu da i same obole od shizofrenije.

Antipsihotici su lijekovi koji učinkovito, u većine shizofrenih bolesnika, ublažavaju simptome bolesti ili ih potpuno uklanjaju. Otkako su prvi put upotrijebljeni, u pedesetim godinama prošloga stoljeća, antipsihotici su pomogli tisućama shizofrenih bolesnika, omogućujući im gotovo normalno društveno i radno funkcioniranje.

Kada oboljeli od shizofrenije prestane uzimati lijekove, nastaje relaps bolesti, tj. ponovno se pojave shizofreni simptomi iako su bili posve nestali zbog uzimanja lijekova. U većine bolesnika koji su prestali uzimati antipsihotike bolest se ponovno pojavi tijekom godine dana. Vrlo je važno da oboljeli od shizofrenije uzima lijekove radi sprječavanja ponovne pojave bolesti. U dijela bolesnika, unatoč uzimanju lijekova, bolest se ponovno pojavljuje. Međutim, simptomi su tada slabiji i bolesnik se brže oporavi. Relaps bolesti najuspješnije se sprječava stalnim uzimanjem lijekova, uz redovite kontrole psihijatra.

Nakon svega navedenog opisat ću jedan slučaj iz moje prakse.

Bolesnica koja se liječi već petnaestak godina od shizofrenije je započela liječenje nakon što je njezina sestra počinila suicid. Navedni suicid je potaknuo članove obitelji da ju dovedu na liječenje.  Naime, bolesnica je duže vrijeme prije započetog liječenja „imala glasove, bila uvjerena da je začarana, da joj niz osoba iz okoline želi zlo“. Prestajala je u nekoliko navrata uzimati hranu i piće vjerujući da su zatrovane. Radi navedenog se izolirala od okoline u potpunosti i nije više mjeseci izlazila iz kuće. Bolesničina majka je također bila psihički bolesna, ali nikada toliko manifestno, te je u okviru ruralne sredine i smanjenih zahtjeva obitelji parcijalno funkcionirala.

Kada je bolesnica započela liječenje i uzimanje antipsihotične terapije vrlo brzo je došlo do poboljšanja cjelokupnog stanja, a simptomi su se u potpunosti povukli. Udala se u međuvremenu, rodila dvoje djece. Nije bila zaposlena, već je bila kućanica. Živjela je ispunjeno i aktivno na način da je brinula o suprugu, djeci, kućanstvu te je bila angažirana kroz niz hobija i aktivnosti izvan kuće.

U 3 navrata je prekidala uzimanje antopsihotične terapije te su se ubrzo javila pogoršanja koja su zahtijevala bolničko liječenje. U terapiji je imala na početku liječenja klasične, a kasnije i atipične (novije) antipsihotike, kao i povremeno  kombinaciju jednih i drugih lijekova.

Unazad 6 mjeseci javila se na kontrolni pregled vidno uznemirena jer je neposredno prije navedenog pregleda, bolesničin brat počinio suicid. Iznosila je motivaciju za pojačanjem doze olanzapina koji jeredovito uzimala u terapiji, no navedeno nije dalo pozitivan terapijski uspjeh.

Također je u posljednje vrijeme dominirala takozvana negativna simptomatologija koju je bolesnica opisivala kao nezainteresiranost za bilo čime, ništa ju više nije veselilo, otežano je obavljala čak i kućanske poslove, pojačano ju je „vukao krevet“, dok je superporinarni stresogeni događaj u smislu ponovnog suicida pojačano strah do psihotičnog nivoa. Bolesnica je postala emocionalno inkontinentna, stalno je plakala, tremorozna, strah je bio kontinuirano prisutan, ponovno su se javile i halucinacije u auditivnoj sferi. Bila je potpuno disfunkcionalna. Razmišljala sam tada i o mogućoj opasnosti od eventualnog suicida kod same bolesnice, usprkos tome što je ona tu mogućnost kategorički nijekala. Podatak o dva izvršena suicida kod tako bliskih srodnika (brat i sestra) dodatno su govorili u prilog ozbiljnosti situacije.

Tijekom bolničkog liječenja je revidirana terapija na način da je u kombinaciji olanzapina i aripiprazola uz anksiolitike došlo do redukcije a potom i nestanka kako pozitivne tako i negativne simptomatologije. Nestalo je „glasova, strahova, plača, nemogućnosti funkcioniranja“.

Nakon terapijskih izlaza koje je provodila u okviru obitelji dobiveni su iznimno pozitivne informacije o njezinom funkcioniranju. Terapija ju nije uspavljivala, niti je bilo bilo kakvih drugih nuspojava, već ju je vratila u prijašnje stanje funkcioniranja.

Stoga je iznimno važno za istaknuti da i kada je toliko visoko hereditarno opterećenje (brat, sestra i majka su bili psihički bolesnici) te kada je i visoka razina stresa koja shizofrene bolesnike dodatno više dekompenzira nego ljude bez psihičkog poremećaja, uvijek ima puta i načina da se liječenjem pomogne i da se bolesnika oslobodi velike patnje koju pogoršanje bolesti uzrokuje.

Kombinacijom dva novija antipsihotika koji imaju različite mehanizme djelovanja, došlo je do potpunog poboljšanja psihičkog stanja uz pojavu neznatnih nuspojava koje su iskorištene u terapijske svrhe, na način da je sedacijski učinak olanzapina iskorišten za poboljšanje sna, a „aktivacijski“ učinak aripiprazila kao antidepresivni učinak tj. djelovalo se i na negativne simptome shizofrenije.

Znači, odgovor s početka članka je pozitivan. I dugogodišnji psihotični proces se može uspješno liječiti!

Noviji antispihotici u koje ubrajamo olanzapin i aripiprazol su već duže vrijeme na tržištu, provjereni su i odobreni lijekovi u liječenju shizofrenije kao i nekih drugih psihičkih poremećaja, te kako samostalno, tako i u u kombinaciji dovode do pozitivnog terapijskog odgovora. Također je dobro za istaknuti da kombinirajući navedana dva lijeka za postizanje poboljšanja su bile dostatne manje doze lijekova. Aripiprazol od 10 mg je bolesnica uzimala ujutro, olanzapin od 10 mg navečer.

Na do sada već dva kontrolna pregleda nakon hospitalizacije je verificirano i dalje stabilno psihičko stanje bolesnice.