Ovo sam pitanje čuo u bezbroj varijacija. Uputili su ga zabrinuti članovi okoline koji nikako nisu mogli doprijeti do svojih voljenih sa zdravstvenim problemima. Vidjeli su da tonu, bacali su im pojas za spašavanje, ali nisu ga primali. I nisu. I nisu. I nisu…

Tada treba potražiti stručnu pomoć. Bez dodatnog razmišljanja.

Svi savjeti o kojima sam pisao prethodnih mjeseci sigurno će vam povećati šanse pružanja najbolje moguće podrške svojim voljenima. Ali ponekad im to jednostavno neće biti dovoljno. Ponekad nemate vještine koje su im potrebne. Ponekad ni uz vašu pomoć neće uspjeti razriješiti svoje unutarnje probleme. U trenutku kada bismo silno željeli biti svemogući i izvući naše voljene iz krize shvaćamo da ipak nemamo te supermoći i to nas onda dodatno boli. Em nam je teško jer je njima teško, em nam je još teže jer im nikako ne možemo pomoći.

Iskustvo i istraživanja kažu da otprilike trećina onkoloških pacijenata treba psihološku pomoć. Vjerujem da je slična procjena i za druge ozbiljne bolesti. Isto tako, iskustvo kaže da tu stručnu pomoć ne potraži ta trećina, već osjetno manji postotak. Kod nas i dalje postoji stigma u vezi toga. Neke je ljude sram potražiti stručnu pomoć. Čak i kada se radi o životu. Čak i kada je takva kriza. Pogotovo nama muškarcima. Češće smo odgajani po onom brđanskom principu da sve moramo sami jer svako traženje pomoći automatski znači da smo slabi.

To je jedini razlog zašto neusporedivo češće razgovaram s oboljelim ženama, nego s oboljelim muškarcima. Oni se vrlo rijetko jave, vrlo teško mogu priznati da im treba pomoć, a još se rijeđe istinski otvore da je prime. U ovih 20 godina imao sam tek nekoliko sastanaka s muškarcima koji se bore za zdravlje. Jednostavno se ne javljaju. A i kada dođu, najčešće dođu po uputice, a ne ozbiljno unapređivanje svoje tvornice lijekova.

“Mogu ja sam”, mantra je koja bi valjda trebala dokazati njihovu muškost i snagu. Ali dečki moji, traženje pomoći ne znači da ste slabi. Već samo da niste svemogući. U redu je potražiti pomoć. U redu je pitati kako nešto reći svojoj djeci. Kako razgovarati sa ženom. Ili prijateljima… Ili kako prihvatiti neke promjene na tijelu. Ili kako lakše podnijeti sažalijevanje okoline. Ili kako nekome reći “ne”, ali bez osjećanja grižnje savjesti. Ili kako se bolje snaći u onom lunaparku emocija. Ili saznati je li normalno što se osjećaš tako kako se osjećaš, koliko god stručnjaci ne vole koristiti riječ normalno…

Sve su to moguća pitanja na koja bi bilo dobro potražiti odgovore s osobom koja je već prošla tu situaciju sa stotinama ljudi. I dok je svačija situacija unikatna ipak ima nekih zajedničkih točaka različitih iskustava i osoba bogata iskustvom, vještinama i suosjećanjem može pomoći.

Dakle, ako vaša voljena osoba ne može primiti pomoć od vas i ostatka okoline, pokušajte je uputiti stručnjaku ili vi porazgovarajte sa stručnjakom pa vam možda otkrije neke nove načine komunikacije. Možda previše silite. Možda ne postavljate prava pitanja. Možda ste prije imali takav odnos da se osoba zatvorila. I onda treba posebno razraditi taktiku ponovnog stvaranja prostora intime i povjerenja… Možda je više stvar u vama pa nešto možete promijeniti, a možda je stvar u njima pa malo toga ovisi o vama. Možda, možda, možda… Bezbroj je mogućih scenarija, ali ono što je sigurno – svakako je mudro porazgovarati s kvalitetnim stručnjakom koji ima iskustva u ovakvim situacijama.

Ako je netko vaš stalno loše, a vi ih niste uspjeli dići, sasvim je u redu potražiti pomoć.

I za njih. I za sebe.

I zbog njih. I zbog sebe.

Znam da neki imaju velikih problema s traženjem pomoći, ali doista nije nikakva sramota. Dapače… Traženjem pomoći pokazujete mudrost. A ne slabost!

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.