Putovanjem u Sarajevo, Budvu i Madrid po prvi put nakon nesreće osjetio sam ono nešto. Bilo je to kao neka novootkrivena „droga“ koja mi je falila i svakim povremenim „ubrizgavanjem“ osjetio bih slobodu, ispunjenost i mir na određeni period. Kako je sve više vremena prolazilo od mojeg zadnjeg putovanja u Madrid, u svijetu rutine taj mi je „fiks“ sve više nedostajao.

U međuvremenu su se neke stvari dogodile i promijenile. Možda i najveća novost bila je da sam upoznao tadašnju djevojku, koja je u moj život unijela dašak svježine i po prvi put nakon ozljede imao sam nekoga sa kime sam mogao raditi stvari. Osim toga, po prvi put više nisam bio samo ovisan o obitelji i konačno sam imao izbor, npr. otići negdje ili recimo ostati doma. Nitko naravno nije razumio tu moju želju za mirom, slobodom i ispunjenosti, kao niti „bijeg“ od rutine i „dosadnog“ života u Zagrebu. Iako su me svi stavljali u neki „koš“, jer očito se tako radi sa osobama sa invaliditetom, ja sam osjećao potrebu da se moram malo maknuti, a opet, poziv na neko putovanje uporno nije dolazio, od nikoga. S obzirom na to, htio sam otići negdje ali nisam znao kako, niti s kime. Možda i najviše, razmišljao sam o odlasku kod bratića Mateja u Berlin, koji se tamo nedavno preselio.

Predloživši putovanje u Berlin tadašnjoj djevojci, pristala je, ali bez obzira na to što je Berlin bio bliže od Madrida i znatno pristupačniji, putovanje u njega nosilo je neke posve nove izazove, prvenstveno, za mene. Pitanje koje me najviše mučilo jest kako ću se tuširati, kako ću obavljati wc i kako ću uopće doći do Matejovog stana koji je potpuno neprilagođen i uz to još na četvrtom katu bez lifta? Iako su moja pitanja i briga bili opravdani, Matej je obećavao maksimalno pomoći i posvetiti nam svoje vrijeme. S obzirom na to, odlučio sam, „idemo, pa što bude – bude“! Ono najvažnije naravno, bilo je da je osim mene i moja djevojka bila takvog stava, spremna improvizirati i riskirati. Danas se vodim onom, „da je lagano, bilo bi dosadno“, a kada pogledam unazad, mislim da je takav stav započeo upravo putovanjem u Berlin.

Kako bih si maksimalno otežao putovanje, noć prije polaska dobio sam visoku temperaturu i upalu mjehura, kurio cijelu noć i kao takav, ipak odlučio ići. Naravno, roditeljima ništa nisam rekao pa im ništa nije bilo jasno, ponajviše ocu, koji nas je vozio na aerodrom. On me prije samog leta svako malo trebao u kolicima naginjati kako bih došao k sebi od konstantnih vrtoglavica, prouzrokovanih temperaturom, slabošću i neispavanosti. Let od svega jedan sat i deset minuta bio je možda i najgori u mojem životu. Ne samo da mi se konstantno vrtjelo, već mi je i u par navrata postalo slabo. Srećom, nisam povraćao i srećom, sletjeli smo živi i zdravi. Tu sam si rekao da ako sam to preživio, onda mogu sve!

Iako je Matej došao po nas na aerodrom i bio spreman s nama odmah krenuti u razgledavanje, znao sam da moram otići leći, odmoriti i krenuti sa antibiotikom. Znao sam da imam upalu i točnu bakteriju, ali s obzirom na svoje stanje, znao sam da mi bez antibiotika nema pomoći. Matej me sam na leđima odnio do stana, gdje nas je dočekala njegova žena Saša i to je moje zadnje sjećanje, s obzirom na to da sam „umro“ u krevetu i „oživio“ tek sljedeći dan.

Osjećajući se nešto bolje, sljedećeg jutra odlučio sam uskrsnuti, dići se iz kreveta i krenuti u razgledavanje. Naravno, ja ne bih bio ja pa nikada ništa ne može ići po planu! Prije odlaska u grad tako saznajemo da su mi sve vrećice za mokrenje ostale u Zagrebu, što znači da prvih par sati trebamo provesti obilazeći ljekarne kako bih pokušao pronaći nove. S obzirom da nam to nije pošlo za rukom i da smo izgubili pola dana, značilo je da sve preostale dane moram koristiti jednu te istu vrećicu, nešto što do tada nikada nisam napravio.

Sa nešto preostalog dana stižemo na Pariser platz, trg nazvan po Parizu i na kojemu se nalazi vjerojatno najpoznatija atrakcija Berlina, Brandenburška Vrata. Izgrađena pod vladavinom Pruskih kraljeva, ova monumentalna vrata preživjela su sve ratove i danas su simbol ujedinjenja Njemačke i podsjetnik na tragedije i pobjede Berlina.

Na svega par minuta pješke od vrata stižemo u Holocaust Memorial, područje veličine gradske četvrti, ispunjeno sivim betonskim stupovima postavljenim na kosom polju, između kojih se može šetati. Ono ovdje danas stoji u sjećanje na gotovo šest milijuna preminulih Židova za vrijeme rata.

Iako se prvi dan baš i nismo proslavili, sljedeći dan krenuli smo u razgledavanje grada bez Mateja i  započeli ga sa Topography of Terror, nekadašnjim sjedištem tajne policije Trećeg Reicha, SS-a. Istraživši Berlinske kvartove poput modernog, poslovnog i neboderima okruženog Potsdamer Platza, slijedi nam Alexanderplatz, glavno čvorište za U-bahn i S-bahn željeznicu, autobuse i tramvaje. Tu, na samom trgu, nalazi se World Time Clock, sat sa vremenima iz različitih dijelova svijeta, dok se u neposrednoj blizini nalazi još jedna Berlinska znamenitost, 368 m visoki TV toranj (Fernsehturm) koji na kraju nismo stigli posjetiti.

Nevjerojatno je zapravo koliko je Berlin ravan i prilagođen, kao i činjenica da nigdje nismo naišli na niti jednu stepenicu, pa čak niti na sljedećoj atrakciji. Došavši pred Berliner Dom, impozantnu Berlinsku katedralu, mislio sam kako konačno nailazimo na prepreku u vidu stepenica, sve dok nisam vidio mali invalidski znak na kojemu piše „ako ste u kolicima pritisnite ovaj gumb“. Pritisnuvši gumb, po nas je došao čovjek i odveo nas na stražnji ulaz, do lifta koji me podigao kako bih ušao u katedralu.

Iako je katedrala uistinu lijepa i jedna od rijetkih povijesnih atrakcija koja je preživjela rat, najviše vremena proveli smo upravo ispred nje, na malenom i životom prepunom „trgu“. Odmah tu, nalazi se muzej Altes, najstarija građevina Berlina na UNESCO-vom popisu Svjetske Baštine. Ova neoklasična zgrada izgrađena je 1830. godine kako bi podsjećala na Panteon u Rimu, a danas njezinih 18 jonskih stupova poziva posjetitelje da dožive svoju zbirku koja sadrži artefakte iz starogrčkog, rimskog i etruščanskog doba.

Četvrti dan našeg boravka u Berlinu pokvarila je kiša, pa smo ga odlučili iskoristiti posjetom otoku muzeja, na kojemu se nalazi čak pet svjetski poznatih. Mi smo posjetili dva, Bode muzej koji sadrži umjetnine i skulpture od srednjovjekovnog razdoblja do 18. stoljeća i Neues Museum, koji sadrži poznatu bistu staroegipatske kraljice Nefertiti i druge dijelove iz starog Egipta. Tada mi je to očito bilo napeto, niti ne sluteći da ću jednog dana sve te stvari gledati u Egiptu.  Dan smo završili obilaskom Wilhelmstrasse, nekadašnjom glavnom vladinom ulicom Trećeg Reicha, nakon koje smo otišli na Operu.