Neki pisci tvrde da strah privlači strah ili da ljutnja privlači ljutnju i onda nam zabranjuju osjećati te emocije „niskih vibracija“.

Takvo shvaćanje proizlazi iz površnog shvaćanja duhovnih ideja. Ili dobrog shvaćanja površnih ideja. Njihova preporuka je da u takvim situacijama “odaberemo drugačije reagirati”. Da se na silu smijemo kada osjetimo tugu jer ćemo podići vibraciju ili ćemo pojačati lučenje endorfina!? Preporučuju da odaberete biti hrabri kad osjetite strah. Da odaberete osjećati mir kad osjetite ljutnju.

I možda ćemo tako i kraktoročno profitirati jer u određenom trenutku možda i možemo isforisirati željenu reakciju, ali dugoročno sigurno nećemo profitirati. Jer mi nismo strojevi i ne možemo si narediti određeni osjećaj. Ako se na silu smijete kada zapravo osjećate tugu, doista ćete kratkoročno potaknuti lučenje malo serotonina i dopamina jer znamo da smijeh pomaže u tome. Ali tako nećete razriješiti tugu, već ćete je samo potisnuti. Tako tuga neće nestati iz vas, nego će se sakriti još dublje u vama.

I zato ne treba negirati ljutnju ili tugu, već ih treba prihvatiti i vidjeti što nas mogu naučiti o nama i našem doživljaju svijeta. Jer točno je da je naš stav važan. Točno je i da možemo privući neka iskustva. Točno je da nije svejedno kako se osjećamo. Ali nije kao da je svaka emocija neka gigantska pumpa koja će istog trena usisati sve slično oko nas. Nije kao da postoji gigantski rezervoar straha u eteru pa čim taj strah nanjuši trunku straha u nama taj se vanjski strah automatski sruči na nas. Problem s takvim razmišljanjem je da se onda bojimo svojih emocija ili da čak zaziremo od onih “negativnih” emocija. Od emocija s “niskim ili krivim vibracijama”. A sve su one nužne u životu. Svih osoba.

Poznajem puno previše ljudi koje je bilo strah što su osjetili strah. Ili su se razljutili ako su osjetili ljutnju. Jer piše da tako samo prizivaju novu ljutnju. A to je skandalozno destruktivno jer ćete se bojati vlastitih emocija. Vama će više štetiti što ste se preplašili svog straha od samog straha. Više će vam štetiti što se razljutili zato što ste osjetili ljutnju, od same ljutnju. Ljutnja čak može biti i korisna jer vas može naučiti nečemu o sebi ili o tome kako doživljavate svijet.

Jer te emocije koje vi ignorirate ili ne priznate, nije kao da one nestanu iz vas. Samo se sakriju. Samo ih potisnete.

Naravno da nam nije cilj stalno biti u strahu ili stalno biti bijesan. Ali to nećemo postići negiranjem tih emocija kada se pojave. Strah treba prihvatiti, izraziti i otkriti protulijek. Otkriti kako pronaći osjećaj sigurnosti. Kako se dublje osloniti na sebe, druge, Boga… I ljutnju treba prihvatiti, izraziti i otkriti što nam govori o nama i što bismo mogli promijeniti u vezi svog doživljavanja svijeta. Isto kao i tugu i sve druge emocije, bile one ugodne ili neugodne.

I zato nemojte osuđivati svoje voljene kad osjećaju ono što je prirodno osjećati.

Radije im pružite podršku. Ruku suosjećanja. Tako će lakše transformirati one emocije koje ih opterećuju. Zabrana i osuđivanje nikada nisu dio rješenja!

A to nas dovodi do emocionalnog terorizma!

Tako nazivam situacije kada okolini zabranjujemo određene emocije ili ih osuđujemo zbog njih!

“Ne smiješ to osjećati. To ti šteti. Ne mogu vjerovati da to osjećaš. Ti si kriv/a što se tako osjećaš…” Sve su to primjeri emocionalnog terorizma koji nikako, nikako, nikako ne pomaže. Nikome. Nikada! U svim životnim situacijama, a pogotovo u krizama.

Govorite li išta slično, tada ljude zapravo osuđujete zbog onog što osjećaju. Kao da im branite da osjećaju to što osjećaju i okrivljujete ih zbog određenih osjećaja. A normalno je da osjećaju strah ili tugu ili ljutnju. Ili da su rezignirani. Ili da im sve u vezi bolesti ide na neku stvar. To ne znači da su slabići, nego da su ljudi. Samo da su ljudi. U kriznom trenutku…

Zato trebate izbjegavate osude svih mogućih vrsta. Jer njihov je efekt kao da buldožerom idete preko nečije otvorene rane. Možda se vaš ego osjeća osnaženo nakon takve osude i možda ćete spuštanjem drugih dobiti lažan osjećaj svoje snage ili veličine ili vrijednosti, ali tako doista ne pokazujete najbolje od sebe. Dapače, sigurno je bliže onome najgorem. Zato bi osuđivanje trebalo uvijek izbjegavati, a pogotovo u kriznim situacijama.

Ako istinski želite pomoći ikome iz svoje okoline, onda ćete priznati njihove osjećaje, umjesto da ih osuđujete zbog njih. Naravno da nije cilj da budu ljuti tjedan dana ili da su stalno tužni, ali sasvim je u redu osjetiti čitav spektar emocija. Ljudski je. Možda se isplati ponoviti…

Ljutnja ili tuga neće proći ako ih negiramo i potiskujemo. Tako će se samo sakriti u nama!

Cilj je priznati ih, izraziti i shvatiti što nam govore. Možda i transformirati u neke afirmativnije emocije.

Ovo se pravilo naravno odnosi i na druge krizne situacije. Ako se netko posvađao s partnerom ili ima poslovne probleme, osuđivanje njihove reakcije na to nikad nije dio rješenja. Čak i kada si tom inicijalnom reakcijom otežavaju suočavanje s krizom prva bi reakcija trebalo biti prihvaćanje i slušanje. A tek onda razmontiravanje, ako je to potrebno. Ako se netko osjeća tužnim zato što se posvađao s partnerom, prva rečenica sigurno ne treba glasiti: „Ne smiješ biti tužna. To ti neće pomoći!“
Ne, ljudi moji – osuđivanje neće pomoći. Nikako!

Emocionalni terorizam neće pomoći jer ne možete samo tako ucijepiti poželjnije emocije u ljude.

Ne funkcioniramo na takav način, iako bi nam nekad sigurno olakšalo život i poštedjelo nas boli. Ali nismo strojevi i ne možemo svom srcu ili utrobi narediti što će osjećati. Mnogo je važnije pametno usmjeravati svoje emocije, a taj proces uvijek ima ista četiri koraka – priznavanje emocija, izražavanje, korak unatrag da lakše sagledamo situaciju i učenje od njih!

Emocionalnim terorizmom u kojima im zabranjujete osjećati nešto ili ih osuđujete zbog toga sigurno ne pomažete. Možda vam i je dovoljno stalo do njih, ali ih sigurno ne razumijete dovoljno. Pa vas molim da pokušate još jednom razmisliti jer cilj ostaje isti – pomoći svojim voljenima, zar ne? Čak i ako putem trebate koji put presigurnom egu opaliti šamar. U ovakvim situacijama emocionalnog terorizma sigurno ga je i zaslužio.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.