Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

To je nedavno izgovorila jedna fajterica prepričavajući mi što joj je rekla splitska psihologinja. Iako sam to oduvijek zagovarao, nikad to nisam uspio toliko jezgrovito i elegantno izraziti. Ali da, doista je cilj promijeniti se toliko da te rak ne prepozna.

 Cilj je promijeniti svoju duhovnu i psihološku adresu tako da te ne može opet pronaći!

Najviše osobnog iskustva i najviše proučenih istraživanja imam u području oporavljanja od raka, ali vjerujem da se to odnosi i na brojne druge bolesti. Bilo da smo skloni duhovnoj ideji da je bolest tu da nas nečemu nauči pa kada shvatimo lekciju ona nestaje ili pak mislimo da smo svojim stilom života ili nekim uvjerenjima, osjećajima ili navikama možda pridonijeli razvoju bolesti, poanta ostaje ista – mudro je ozdraviti dio svog života pa će i tijelo imati veće šanse za ozdravljenjem.

To je jezgra holističkog pristupa zdravlju koji toliko srčano zagovaram u knjizi (P)ostati zdrav. Ideja je da smo vitalan dio rješenja vlastitog ozdravljenja. Nikada se ne zalažem za odustajanje od klasične medicine, ali se uvijek zalažem za to da ne odustanemo od sebe kao vrlo moćne tvornice lijekova. Kao što sam napisao i na početku knjige, mislim da je to i-i opcija, a ne ili-ili.

A te će promjene za različite ljude različito izgledati. Rijetko se zalažem za radikalne promjene tijekom inicijalnog liječenja jer će u većini situacija donijeti više stresa nego olakšanja. No u situacijama kada nam nečija toksičnost zagorčava dane koji su ionako gorki zbog kemoterapije ili drugih oblika liječenja, naravno da je mudro razmisliti i o prekidu tog odnosa kako bismo se čišće glave i srca mogli koncentrirati na ozdravljenje. No u većini situacija mislim da je mudrije koncentrirati se na unutarnje promjene i to ritmom koji je moguć za vašu životnu situaciju.

Sjećam se Ivane koja je bolest iskoristila kao priliku da nauči istinski voljeti sebe i ne bude toliko vražje stroga prema sebi.
Uvijek je imala nemoguće standarde koje je trebala zadovoljiti samo da bi bila dovoljno dobra u svojim očima. Takav štetni mehanizam ljudi obično razviju zato što su od roditelja jedino kakvo-takvo priznanje i “ljubav” dobili kada su bili savršeni, kada im nisu radili nikakve probleme, i onda se u ljudima dogodi krivi spoj pa misle da uvijek moraju biti besprijekorni da bi dobili nečije poštovanje, uključujući i svoje. Ali ta Sizifova misija rađa toliko stresa da nije ni čudo što toliko frapantno oslabljuje naš imunitet, a to onda olakšava razvoj bolesti.

Zamislite samo taj stres jer stalno osjećate da niste dovoljno dobri? Nikada, nikako, što god da radite, ne može vas dugoročno zadovoljiti. Čak i kada jednu stvar odradite savršeno ili imate savr-šenih nekoliko dana, znate da će biti trenutaka kada će se pokazati da ste ipak samo čovjek, i da, vidi čuda, nekada ne uspije–te u nečemu. I onda se zbog toga smatrate nedovoljno vrijednima da biste zaslužili nečije poštovanje i prihvaćanje.

 Ali to što niste savršeni ne znači da ne zaslužujete  ljubav i poštovanje.

To samo znači da ste čovjek.

Ništa manje i ništa više. Uglavnom, Ivani je trebalo nekoliko mjeseci da si presloži doživljaj sebe i da nauči zdravo voljeti i poštovati sebe te biti nježna prema sebi, iako nije savršena, a to je za nju bila ogromna promjena. Vjerujem da je to ključan razlog zašto se nije dogodio recidiv, iako su joj liječnici davali izuzetno loše prognoze. Rak je jednostavno ne zna pronaći jer je ona dovoljno drugačija od one Ivane koja je oboljela.

Sjećam se Ivanke koja je promijenila posao tijekom primanja kemoterapije. Novi posao nije bio bolji samo zbog toga što je bio bolje plaćen i što je vladala ugodnija radna atmosfera i što su joj dali priliku dok je liječenje bilo u tijeku. Ključno je bilo što se ona osjećala važnijom, pa onda i snažnijom. Na prošlom je poslu dominirala nervozna atmosfera, stalno se tračalo, gledali su je svisoka čemu se nije mogla u potpunosti othrvati pa se i ona osjećala manjom, manje važnom. Ovdje su je prihvaćali, odnosili se prema njoj kao prema ljudskom biću pa je i njoj bilo lakše imati zdraviji odnos prema sebi.

U idealnom slučaju, fantastično je da na nas uopće ne utječu vanjske okolnosti jer znamo tko smo i što zaslužujemo, ali većina ljudi ipak jest pod utjecajem vanjske atmosfere, barem do određene mjere. I radna atmosfera u kojoj te kolektiv cijeni može vrijediti iznimno, iznimno mnogo, pogotovo ako nisi naviknut na takav tretman.

Uglavnom, činjenica novog posla joj je itekako pomogla da se osjeća kao drugačija žena, da se osjeća kao nova žena. Čvršća i otpornija, a zapravo samo drugačija od one koja je oboljela. I vjerujem da je to jedan od razloga zbog čega se ni njoj nije dogodio recidiv. Novi posao je bio predivan simbolični korak u novu i drugačiju stvarnost. U stvarnost u kojoj je rak ne može prepoznati. Ne može joj više dostaviti dijagnozu jer je ona promijenila duhovnu adresu.

A sjećam se i druge Ivane koja je promijenila način svog funkcioniranja. Oduvijek je bila iznimno emotivna osoba. Srce je nosila na dlanu i sve je automatski i iznimno duboko proživljavala. Njezinu smo sreću mogli osjetiti s milijun kilometara, ali isto tako i tugu i zamjeranje. A i imala je jednu nezgodnu naviku da ne zaokružuje životna iskustva. Odnosno, da i dalje nekome aktivno zamjera na nečemu što se dogodilo prije pet ili 35 godina, ako idemo čak do djetinjstva. Objasnio sam joj to kao da ima previše otvorenih emocionalnih foldera na svom životnom desktopu pa je to usporava i blokira.

Ako se sjećate poglavlja o emocijama, cilj je funkcionirati kao planinski potok, a ne močvara. Cilj je da emocije slobodno teku kroz nas, a ne da neko zamjeranje koje smo osjetili prije dvadeset godina i dalje boravi u nama jer ga nismo otpustili, nismo zaokružili priču.

I tako smo se upustili u zatvaranje svih tih foldera. Neke je zatvorila već tijekom kemoterapije, a mnoge u pola godine nakon završetka liječenja. Učila je prihvaćati što se dogodilo i pronalaziti razumno objašnjenje. Ali njih je mogla istinski prihvatiti tek nakon što je na zdravijoj adresi dobila emocionalnu hranu koju je očekivala od onih ljudi koji su je u prošlosti povrijedili.

Jer ne možete oprostiti nekome samo zato što želite oprostiti ili mislite da bi to bilo dobro za vas. Nije to intelektualna jednadžba s nekoliko nepoznanica, već emocionalna!

Želite li oprostiti ocu koji vas nikada nije prihvatio i volio, nije dovoljno samo shvatiti da njegovo ponašanje govori o njemu, a ne o vama. Nije dovoljno samo shvatiti da on jednostavno nije dovoljno bogata osoba da vas može voljeti i prihvatiti. Ni problem ni rješenje nisu samo u vašem intelektu, nego i u srcu. Dakle, uz to što ste shvatili da je problem u njemu, a ne u vama, trebate i danas kreirati osjećaj ljubavi i prihvaćanja na nekoj drugoj adresi. Tek tada možete prihvatiti da ta emocionalna pošiljka nije došla od prvotno priželjkivane adrese. Bez toga, želja da nekome oprostite past će na neplodno tlo.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.