U studenom se obilježava tzv. Movember kojem je cilj skrenuti pažnju muškaraca na brigu za zdravlje. I fizičko i psihičko.

Jer, realno, imamo prostora za napredak. Vrlo često ignoriramo rane znakove problema, ne idemo redovito na preglede, pa čak ni one besplatne za koje dobijemo poziv jer smo dosegli određenu dob. Nije da je postotak odaziva za žene osjetno veći, ali naš je još manji. Bez problema ćemo svoje aute voziti na redoviti „sistematski“, ali svoja tijela baš i nećemo. Čak i moja voljena udruga Sve za nju već godinama pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka nailazi na probleme kad se obraćaju muškarcima. Jer one žele formirati i Sve za njega sekciju pa pomoć pružiti i ženama i muškarcima, ali muškarci se jednostavno mnogo, mnogo manje javljaju.

Kao da nam je neugodno pitati za pomoć. Neke je muškarce čak  sram što su bolesni i što im treba pomoć. Iako ja smatram da je uvijek u redu tražiti pomoć, a pogotovo ako imamo ozbiljnu zdravstvenu krizu, bojim se da to moje uvjerenje ne znači previše ljudima koji traženje pomoći doživljavaju kao slabost.

A to je često toliko tvrdoglavo čvrsto povezano da je dosta teško razbiti takvo uvjerenje, iako je izrazito destruktivno. Često sam o tome razgovarao s brojnim muškarcima i vrlo često mi je pomoglo kada smo uspjeli redefinirati traženje pomoći. Naime, dok se ona doživljava kao slabost bježat ćemo od nje kao nezreli vragovi od timjana. Ali ako je uspijemo redefinirati i to kao bogatstvo, onda već imamo mnogo više šanse da si priuštimo traženje pomoći, a da ne platimo psihološku cijenu. Jer to jest bogatstvo. Kada oko sebe imate ljude koji vam žele i mogu pomoći, vi ste zapravo jako bogata osoba.

Za moje pojmove to je bogatstvo neizmjerno važnije od bilo kojeg materijalnog bogatstva. Jer ne mislim da smo došli ovdje da bismo akumulirali stvari, već trenutke svetosti, zadovoljstva, povezanosti s drugima i istinske povezanosti sa svojom esencijom. A sve to možemo lakše osjetiti kada se prepustimo drugima koji nam mogu pomoći. Radi li se o stručnjacima za neko područje ili o našim prijateljima i članovima obitelji, primanje pomoći znači da smo bogati. Da imamo od toga tražiti i primiti pomoć. To je velik životni blagoslov.

U sljedećem ću tekstu podijeliti kako se sve brinem o svom zdravlju, a za ovaj uvod htio sam samo razbiti predrasudu da je traženje pomoći naša slabost. Ma kakvi, dečki moji, traženjem pomoći pokazujete svoju zrelost!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.