Ima li smisla uspoređivati se s drugim oboljelim osobama?

Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Čini mi se da je u životu neizbježna određena doza uspoređivanja. Ljudski je uspoređivati se s drugima, to je u prirodi naše društvenosti, neovisno o životnoj situaciji. Većina mjerka ljude oko sebe, uspoređujemo kako izgledamo, jesmo li dovoljno uspješni, sretni, ostvareni, mršavi, kako smo odjeveni, kako izgleda naša obitelj, a kako njihova, kako mi odgajamo, a kako netko drugi… Sebe ocjenjujemo u odnosu na to kakvi smo u odnosu na druge. I kao što sam napisao, to je neizbježno skoro za sve tipove ljudi, ali korisno je samo do jedne mjere. Jer vrlo je dvojbeno koliko prosjek naše okoline treba važiti kao standard za bilo koje životno područje.

Primjerice, recimo da u Hrvatskoj obitelji u prosjeku imaju 1,8 djece. Znači li to da se nećemo osjećati uspješnima ili kao prava obitelj ako imamo samo jedno dijete? Ili ako uopće nemamo djece pa prema tome nismo zadovoljili normu? A što ako imamo petero djece?

Svatko sam određuje što funkcionira za njega i njegovu životnu dinamiku i ako neka obitelj dobro funkcionira s petero djece, fantastično. Ako neki par odluči ne imati djecu i osjećaju se dobro u vezi toga, i to je fantastično. Neovisno što će ih mnogi osuđivati jer ne razumiju njihove razloge i ne prihvaćaju da svatko ima pravo odlučiti kako živjeti. Svačiji život je unikatan i zato uspoređivanje nema smisla.Trebamo se procjenjivati prema svojim, a ne tuđim standardima. I ne trebamo živjeti tako da budemo prosjek. Ičega. Jer tako ćemo živjeti prosječnim životom, a vjerujem da nam to nije suđeno. Sreću ne postižemo tako da budemo prosječni u bilo čemu, nego tako da budemo svoji.

Dakle, razumijem i potrebu, ali i infantilnu znatiželju za uspoređivanjem s okolinom i zadovoljavanjem onoga što se očekuje od nas. Ali recite mi – koliko poznajete sretnih osoba koje stalno gledaju oko sebe, a nedovoljno u sebe?

Čini mi se da se potreba za uspoređivanjem razbukta kad saznamo ozbiljnu dijagnozu. I opet, razumljivo je i tako je ljudski, suviše ljudski… Ali idemo vidjeti zašto se javlja i je li uopće korisno, odnosno kako usmjeriti tu potrebu? Sve su to velika pitanja koja zaslužuju svoje bolje polovice – odgovore.

U psihološkom smislu, uspoređivanje može imati i blagotvorni učinak kada tek saznamo dijagnozu. U često grozničavom skupljanju svih mogućih informacija o svima sa sličnom situacijom stječemo dojam da uspostavljamo kontrolu nad bolešću. Informacije nam mogu dati osjećaj moći.

To bismo mogli izraziti frazom – Znamo, dakle možemo! Znamo određene informacije i otprilike što nas čeka, pa ćemo se moći nositi s onime što nas očekuje. Zato često i tako posvećeno prikupljamo sve moguće informacije. Od ljudi, s interneta, od laika i stručnjaka… Ali opet, neće svako prikupljanje informacija djelovati pozitivno. Jer ako ih neoprezno prikupljamo i ako ih ne stavljamo u pravi kontekst, mogu u nama stvoriti i osjećaj nemoći, pa čak i beznađa što je iznimno opasno.

Dakle, razumijem impuls da što prije saznamo što više informacija o ljudima sa sličnom dijagnozom i u sličnoj životnoj situaciji. No ogroman je problem ako informacije skupljamo po dubioznim internetskim stranicama, a problem može biti i kako shvaćamo tu riječ “slično”. Jer, realno, svatko je priča za sebe.

Ista dijagnoza, naprimjer hormonski pozitivnog raka dojke, može značiti svašta. I ne samo u medicinskom smislu. Naravno da i u medicinskom smislu postoje podtipovi, ovisno o agresivnosti, raširenosti, lokaciji, veličini i brojnim drugim faktorima o kojima će mnogo stručnije progovoriti onkolozi. Ali čak i da imate apsolutno identični tip raka koji se jednako proširio i jednako je agresivan, i dalje je moguće da vaše tijelo na apsolutno istu terapiju reagira drugačije. Isto vrijedi i za mnoge druge bolesti.

Važno je bezbroj faktora i zato mislim da treba biti oprezan s uspoređivanjem, pogotovo ako se tiče samo vrste i stadija bolesti. Jer s apsolutno istom dijagnozom koja je u apsolutno identičnom stadiju bolesti i ako se primijeni identična terapija, vaša tijela mogu različito reagirati.

Jer su vaši životi različiti!

Jer ste vi različiti!

Jer ste i vi faktor samoiscjeljenja!

Ako se već moramo uspoređivati, bilo bi mudro uspoređivati se s onima koji su pobijedili bolest!

Ali ne tako da nas to deprimira, nego da nas inspirira! Ako imate naviku samoukopavanja pa kad vidite primjere uspješnih ljudi i reagirate u stilu “Njima je lako, ali ja to ne mogu”, bolje pre-skočite bilo kakvo uspoređivanje i posvetite se ranijim koracima samoosnaživanja koje sam već opisao. Cilj je u primjerima uspješnih osoba vidjeti rješenja i inspiraciju, a ne izgovore za sebe jer ćete tako samo dodatno učvrstiti status quo. Kako vam je tijelo već reklo da vaše uobičajeno funkcioniranje ne funkcionira, svakako ga ne trebate dodatno učvršćivati.

Ali ako vas inspiriraju primjeri ljudi koji su u nečemu uspješniji, svakako se usporedite s njima. I onda krenite s učenjem. Pokušajte vidjeti koja je njihova tajna, što oni rade, a da biste vi mogli uraditi. Oni su vrelo znanja i inspiracije i njihova nas pozitiva može samo osvježiti.

Cijeli život tako učim i vjerujem da ću nastaviti učiti cijelog života. Što god netko radi bolje, a riječ je o bitnom dijelu života, pretvaram se u spužvu. Učim i upijam sve što mogu. Ne ugrožavaju me ljudi koji su bolji od mene, već me inspiriraju. Imao sam učitelje zahvalnosti, prisutnosti, spoja uma i srca, osjećanja kao takvog…

Pronađite ljude kojima je bolest davna uspomena i proniknite u tajnu njihova uspjeha. Pronađite ljude koji su pronašli savršenu ravnotežu između ignoriranja bolesti i poistovjećivanja s njom. Ljude koji istinski vole sebe i osjećaju životnu svrhu. Ljude koji ostvaruju svoje snove. Koji se ne opterećuju onime što drugi misle o njima. Koji se dobro brinu za svoje tijelo, ali i za svoj duh.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika