Mi smo čudesna bića. Kada je netko naš u nevolji spremni smo okrenuti nebo i zemlju da mu pomognemo. Ponekad to napravimo i za nepoznate ljude jer nas vodi ona sveta ljudskost u nama koja želi pomoći drugome samo zato što je ljudski pomoći ako možemo. A za svoje voljene… e to je tek posebna priča. Ma ne samo nebo i zemlju, okrenut ćemo i čitav svemir da im pomognemo. Tu se uključuju naše nadljudske moći, tada postajemo životni superjunaci, nema te planine koju ne možemo pomaknuti. I to doista radimo herojski, superherojski.

Na tome – svaka čast!

Ono gdje imamo osjetno više prostora za napredak jest briga o sebi. I kada ne haraju bilo kakve krize, a pogotovo kada netko naš ima neku krizu, zdravstvenu ili životnu. Tada smo skloni skoro svu svoju energiju usmjeriti njima, a sebe pretjerano zanemariti.

 Cilj je pronaći ravnotežu u brizi za druge i brizi za sebe!

Naravno da nećemo potpuno zanemariti druge oko sebe, pogotovo ako imaju ozbiljnu zdravstvenu ili bilo koju drugu krizu, ali isto tako – apsolutno je ključno ne zanemariti sebe! Najjednostavnije rečeno – uspjet ćemo bolje pomoći njima ako bar malo mislimo i na sebe!

Jer koliko god se u većini situacija uključi taj neki superherojski dio u nama koji pumpa nadljudsku energiju u nas, on ipak ima određena ograničenja. Naša ljubav može biti bezgranična, ali energija koju imamo na raspolaganju nije. Često se toliko bavimo svojim voljenima da zaboravimo na sve ostalo i sve ostale, uključujući i sebe. A to je problematično jer ćemo sigurno doći u stanje da smo na rezervi rezerve. A tako ne možemo pomoći nikome…

I razumijem, vjerujte mi, ne osuđujem nikoga. Pa naravno da ćemo napraviti sve moguće za svoje voljene, ma i neke stvari iz sfere nemogućeg, ali ne bismo smjeli zaboraviti da ćemo im dugoročno bolje pomoći ako se kvalitetno brinemo za sebe!

Upravo je u tom smjeru išao razgovor s Damirom prije 4-5 godina. Supruga mu se borila s akutnom limfatičnom leukemijom. Iako je dobro reagirala na terapiju naravno da je bilo teško. I njoj i njemu. I prije je bio uključen u brigu oko troje djece, ali sada je još više povukao. A bio je i izvrsna podrška ženi u baš svemu što je trebalo. Od brige oko bolnice i svih tretmana do nabavke preparata da se brže oporavi od kemoterapije pa do brige za nju kao osobu. Ne samo nju kao pacijenticu, nego baš nju kao osobu. Sređivao je komunikaciju s dosta širokim krugom obitelji i prijatelja, skidao joj omiljene filmove i serije da si skrati dane u krevetu, pripremao i mala iznenađenja da se ne svede sve na tretman bolesti. Vodio je računa o većini stvari oko kuće, pogotovo u onim danima kada je teško podnosila nuspojave…

Čak je nazvao i mene u želji da otkrije kako biti još bolja podrška. Kako do 2021. godine kada je objavljena knjiga (P)ostati zdrav, nikad nisam javno govorio da vodim razgovore s oboljelima od raka, ali i članovima njihovih obitelji, jedini način kako se tada moglo doći do mene jest da ti netko prepriča svoje iskustvo. Tako je bilo i ovaj put. Njegova je supruga ponekad primala terapiju baš kad i žena čiju sam borbu za zdravlje pratio pa me je ona spomenula. Dok čekaš na terapiju ili dok je primaš, ovisno kako su organizirane (u dnevnim bolnicama ili na odjelima), često imaš dosta vremena za razgovor, nekad i kad čekaš da te puste doma. Tako me je nazvao i Damir jer je čuo da razgovaram i s članovima obitelji oboljelih ili svima važnijim ljudima u njihovom sustavu podrške.

Nije prvi put da se dogodilo da za dodatnu pomoć nazovu oni koji su već izvrsni u pružanju podrške svojim voljenima, a oni koji su očajni u tome ni ne pomišljaju na poziv. Iako njima najviše treba pomoć, takvi ljudi često ne posjeduju onaj nužni minimum samokritike da shvate kako imaju prostora za napredak u nekom području.

Ovo je bio jedan od rijetkih sastanaka kada zapravo nisam imao mnogo toga za reći kako da se bolje brine za suprugu. Ali jesam kako da se bolje brine za sebe. Jer sasvim razumljivo, iako mu je ljubav prema supruzi davala iznimne količine energije, ipak je teško brinuti se o svima i svemu pa je bio u ranoj fazi burn outa. Tako da smo najviše razgovarali o tome da ponekad, samo ponekad, napravi nešto i za sebe.

“Ali to je sebično, Bruno”, odgovorio je u nevjerici kad sam to spomenuo.

“Razumijem da se može tako činiti”, odgovorio sam, nakon kratke pauze.

“Pa kako da sada mislim na sebe kad trebam biti tu za nju? Ne, ne, to je definitivno presebično. Možda kad se oporavi. Tada da…”

Kako je očito da će biti tvrd orah, nisam forsirao. Krenuli smo na neke druge teme da zadobijem malo više povjerenja pa će me možda lakše čuti i u vezi ovoga… Shvatio sam da briga za sebe sama po sebi neće biti dovoljno primamljiva za osobu koja je sklonija davati, nego primati. Koja je sklonija brinuti se za druge, nego za sebe, a Damir je sigurno spadao u tu kategoriju.

Zato sam morao proširiti priču i istaknuti da briga za sebe zapravo znači da ćemo se bolje brinuti i za druge. Kako je i sam primijetio da je u nekoliko navrata imao vrlo tanke živce s djecom, napomenuo sam da će to malo podebljati živce i u tim situacijama. Jer naravno da je primijetio da ne može sve hendlati kao prije. Ne samo sve oko djece, nego i druge životne situacije…
A to je sasvim normalno, ljudi moji. Koliko god mislim da vanserijske situacije mogu rađati vanserijske geste i doista vjerujem da se u nama uključe superherojske moći pa možemo imati enormno mnogo energije, ipak je u redu povremeno ispeglati taj plašt superheroja. U redu je ponekad i sebe staviti na prvo mjesto, čak i u najkritičnijim mogućim situacijama.

Vidjeli smo se još nekoliko puta, svaki put s tek malom potrebom za usavršavanjem brige za druge i nešto većom za poboljšavanje brige za sebe. Bilo mi je jako drago kada mi je nakon dva mjeseca poslao poruku: “Gledao sam U uredu, američku verziju, naravno. Čak sam se par puta i nasmijao, bez previše osjećaja krivnje.”

To je bila velika stvar jer smo razgovarali i o tome. Čak i o gledanju omiljenih komedija. Objasnio sam da će smijeh rastopiti dio stresa i olakšati tijelu, a i psihi, da se nosi sa svime. Naravno da ih ne treba gledati u dnevnom boravku kada supruga ima težak dan, a on se cereka kao blesav nekoliko metara dalje. Ali je sasvim u redu uživati u tome kada imaju dobra razdoblja ili kada je sam. Tako je i bilo. Ima Netflix na laptopu pa je nakon dobrog dana na poslu uzeo pola sata za sebe i odgledao jednu epizodu i to “bez previše osjećaja krivnje”. Za njega je logično da je ipak bilo malo krivnje…

Ne trebamo se osjećati krivima ako ponekad napravimo nešto za sebe!

Čak štoviše, možemo sigurno reći da radimo nešto krivo ako se uopće ne brinemo za sebe.

A briga za sebe može imati razna lica… Od gledanja omiljene serije ili čitanja knjige do izlaska s prijateljima ili odlaska u prirodu. Od odmaranja u vrtu do nekog putovanja. Od masaže tijela do masaže jezika s prijateljima… I da to radite sa što više užitka, osjećaja zahvanosti i čisto prepuštanja, a što manje grižne savjesti. Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.