Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Dijagnoza. Ta jedna jedina informacija može nam izmaknuti tlo pod nogama, psihu ubaciti u centrifugu, a često ima i svojevrsnu magičnu moć da nestanu mnogi oko nas. Ne znaju se nositi s tom informacijom pa nas počnu izbjegavati u širokom luku.

Ali mi nemamo taj luksuz. Ne možemo izbjeći sebe niti možemo pobjeći od stvarnosti, iako se kod nekih pojavi taj impuls. I naravno da je to razumljivo jer kada ti se stvarnost ne sviđa, naravno da će neki reagirati negacijom te stvarnosti. No zato je još važnije otkriti kako od sebe stvoriti tvornicu lijekova i što sve možemo učiniti kako bismo bili aktivan faktor samoiscjeljenja.

Ne postoji jedna, jedina ispravna reakcija na bilo koju ozbiljnu dijagnozu jer ona zauvijek mijenja život. Nekima se doista otvori tlo pod nogama, dok neki ne reagiraju emotivno i odmah počnu planirati sljedeće korake. Neki propadnu u zemlju na nekoliko sati, neki na nekoliko dana, a neki i dulje. Nekima treba i stručna pomoć što je sasvim u redu, a nekima samo obiteljska i prijateljska. Neki počnu okrivljavati sebe, neki Boga, neki genetiku, neki svoje roditelje i odgoj, a neki ne okrive nikoga… Neki se žele isplakati na nečijem ramenu, a neki “ne žele opterećivati okolinu” pa često preopterete sebe.

Uglavnom, kako god da se reagira, na početku je najmudrije samo prihvatiti takvu reakciju. Ona je takva kakva jest. Ona je odraz našeg karaktera, životnih iskustava i uvjerenja i reagiramo onako kako su nas modelirala ta iskustva i uvjerenja. A kako ćemo imati još mnogo izazova, ne moramo si otežavati odmah na početku neprihvaćanjem svoje reakcije. Borba za zdravlje je maraton, a ne sprint!

Iako ću u sljedećoj knjizi imati mnogo više savjeta za okolinu, moram sada naglasiti da i članovi okoline trebaju slijediti isti princip. Kada vaša voljena osoba dobije dijagnozu, najmudrije je prihvatiti njezinu reakciju i dati joj pravo na nju! Čak i ako se samosažalijeva što joj nikako ne ide u prilog. Čak i ako negira stvarnost što joj također ne ide u prilog… Ne tvrdim da su sve reakcije izvrsne i iscjeljujuće, ali su takve kakve jesu i kontraproduktivno je negirati ih.

Kako god da voljena osoba reagira, na početku joj je nužna vaša podrška i suosjećanje, a ne nešto što će ona protumačiti kao neprihvaćanje i osuđivanje.

U trenutku kad se osjećaju izdanima od tijela, neki i od Boga, neki i od sebe i života uopće, oboljele se osobe nikako, nikako, nikako ne smiju osjećati izdanima i od svoje okoline!

Podrška obitelji i voljenih bio je jedan od devet zajedničkih faktora osoba koje su doživjele radikalnu remisiju, što je ustanovila Kelly Turner u knjizi Radikalna remisija. A tome često ne pridajemo dovoljno pažnje. Često zanemarujemo to kako se okolina brine za oboljele osobe premda možda njihov imunosustav reagira i na to kako se najbliskije osobe odnose prema njima. Ako ih tretiraju s ljubavlju i poštovanjem, imunosustav je snažniji. Ako ih sažalijevaju ili svemu prilaze sa strahom, imunosustav slabi, tvrdi Kelly Turner.

Dakle, sve inicijalne reakcije na dijagnozu su prihvatljive, čak i one otežavajuće. Svatko ima apsolutno pravo procesuirati tu informaciju kako god može – od krajnje negacije do zrelog prihvaćanja. Naravno, bilo bi sjajno da nitko ne bude preplavljen strahom ili samosažalijevanjem, ali prva reakcija je takva kakva jest i nju je mudro prihvatiti.

I svatko si ima pravo dati oduška. Želite li plakati, samo plačite. Pa i satima ili danima. Želite li psovati, samo psujte. Želite li satima blijedo zuriti u zid spavaće sobe i pitati se u što vam se život pretvorio, neka. Prva reakcija je takva kakva jest i trebate je prihvatiti jer ponavljam – nikako ne želimo stvarati otpor odmah na početku.

Ako se osoba ljuti na sebe zbog toga kako je inicijalno reagirala, izgubit će još više energije i fokusa. S druge strane, ako okolina ne prihvaća kako se netko nosi s time, još će više alijenirati tu osobu. A ionako se osjećaju iščašeno i nadrealno jer se njihov čitavi svijet okrenuo naglavačke, a vide da je ostatak svijeta nastavio po svome. Ljudi odlaze na jutarnje kave, roditelji se ljute zbog obične trojke iz matematike, satima se razmišlja o tome zašto je neka kolegica rekla nešto o vama… Svi su nastavili po svome, a njima je stao čitav svijet. Čini se kao da se cijeli svijet bavi svojim uobičajenim, često neinspirativnim poslovima, a njih guta živo blato dijagnoze koja im je promijenila sve.

Ne olakšava ni činjenica što se zapadnjačka medicina toliko koncentrira na tijelo da većina liječnika uopće ne uzima u obzir koliko je važna psihološka podrška osobi kojoj se upravo izmaknulo tlo pod nogama. A ne pomaže ni što je naša okolina često zbunjena i izgubljena. Jedna mi je žena rekla da ima osjećaj da joj je netko srce i želudac odveo na roller coaster, a da nije kupila kartu za taj adrenalinski doživljaj. I samo se nađeš usred te lude vožnje. Neočekivano, nepripremljeno i osamljeno. Pa nije ni čudo da su ti emocije i misli izvan kontrole.

Zadnja, apsolutno zadnja stvar koja je tada potrebna osobi s ozbiljnom dijagnozom je odbijanje i nerazumijevanje od strane njima najbližih osoba. Jer to dodatno pojačava osjećaj nerazumijevanja, izoliranosti, nemoći… Zato vrlo često i članove obitelji savjetujem kako da se nose sa situacijama kad oboli netko njihov. Ozbiljna bolest događa se čitavoj obitelji pa je važno da svi daju najbolje od sebe. Ne ono što im je najlakše, nego baš ono najbolje. Dobre namjere često nisu dovoljne. Trebali bismo otkriti kako te dobre namjere najmudrije moguće provesti u djelo.

Uz sve te brige, oboljelima se najčešće na površinu dignu i intenzivne emocije za koje često nisu ni znali da su ih sposobni osjećati… Emocije koje ih bude noću i ne daju mira danju. Znam neke osobe koje su osjećale nemir u sebi kroz cijele dane. Sve im je bilo izmješteno. U psihi se javlja osjećaj kao da im je preko noći netko promijenio raspored čitavog stana, a da ih nije ništa pitao. I onda bauljaju i stalno se udaraju u namještaj. Odnosno u svoje emocije i misli koje su izvan kontrole. I groze se tog nesnalaženja. “Ovo nije moj život, Bruno. Ovo nije pisalo u scenariju. Ovo nije pisalo u scenariju”, ponavljala je Melita kad je saznala za rak dojke. Frustracija i osjećaj zagubljenosti podsjećao me na petogodišnjakinju koja se u nekom shopping-centru razdvojila od roditelja i sada grozničavo pokušava vratiti osjećaj sigurnosti.

Sasvim drugačije reagirala je Danijela. Ona ni inače nije najemotivnija osoba na svijetu. Dijagnozu je doživjela kao snažan i neočekivan udarac u trbuh. Ali kako je dosta pragmatična i fokusirana osoba, odlučila je da joj je dovoljno imati “večer pičkaranja / Saturday night fever” u kojoj je uz nekoliko boca vina i nekoliko prijateljica poslala sve i svašta u neku stvar i tako se ventilirala. Dijagnozu je saznala u četvrtak, u petak je organizirala subotnji provod s curama, a već je u nedjelju osvanula voljena joj Excel tablica s čitavim hodogramom liječenja. Doduše, nije bilo u nedjelju ujutro, nego popodne jer joj je ipak trebalo malo vremena da dođe k sebi nakon subotnjeg “ventiliranja”. Ako se sjećate, i ja sam bio upisan u taj raspored, odmah nakon posljednje kemoterapije.

S treće strane, Ivana mi je samo plakala u naručju. I plakala. I plakala… Šutjeli smo… I dali suzama da govore…

Dakle, ne postoji standardna, najbolja i jedina ispravna reakcija na dijagnozu.

Odnosno, nemojte se ljutiti na sebe ako ste se naljutili. Pa prirodno je razljutiti se.

Nemojte se dodatno rastužiti ako vas je vijest rastužila. To samo znači da ste čovjek.

Nemojte se uplašiti što vas je dijagnoza uplašila. To samo znači da osjećate da život trenutačno nemate pod kontrolom što je sasvim razumljivo.

Cilj je prihvatiti tu prvotnu reakciju i što prije vratiti osjećaj kontrole!

Svaka reakcija je opravdana i ne govori da ste slabi i da ne želite izlječenje. Samo govori da ste ljudi. Samo to. A ima nas svakakvih i svakako reagiramo na krizne situacije. Što su situacije kritičnije, to su razlike među ljudima sve dublje tako da prvu reakciju stvarno ne treba propitivati i osuđivati.

U trenutku kad nam se izmakne tlo pod nogama, rijetki se sjete da imaju krila. I rijetki imaju plan za takve situacije pa da imaju opciju B i da odmah stvore neko novo tlo ili otvore padobran.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.