Ljubav je uvijek dio rješenja kada se netko naš bori za zdravlje. Uvijek.

Ljubav može otopiti dio straha, smanjiti stres i osigurati sigurnije vožnje na životnom lunaparku kada se naši voljeni suočavaju s ozbiljnom dijagnozom. I čvršći pojas na sjedalu tog rollercoastera u koje ih je život iznenada posjeo. Ljubav će tu ludu vožnju učiniti pitomijom. Ne može riješiti sve probleme, ali dio rješenja može biti.

 I zato ih volite. Baš do iznemoglosti. Ali vlastite, ne njihove!

Možda vas je iznenadila ova zadnja rečenica, ali jedan od čestih problema okoline jest da preopterete oboljele. Nemilosrdnom brigom i pažnjom. Ne daju im disati. Helikopteriraju iznad njih i tako im uskraćuju toliko poželjan mir. I zapravo ih oslabljuju jer žele sve napraviti umjesto njih. I razumijem… najčešće je jako dobra namjera u pozadini jer žele olakšati svojim voljenima. Dobru namjeru ću uvijek pohvaliti. A još ću više pohvaliti izvrsno provođenje te dobre namjere!

Naravno da im trebate pomoći, ali ne tako da umjesto njih radite ono što mogu!

Pomažemo im tako što im pomognemo osnažiti ih i napravimo ono što oni ne mogu. Pomažemo im razumijevanjem i prisnošću. I da… obavljanjem onoga što trenutačno ne mogu. Ali ne i onoga što itekako mogu. Jako je važno da sami rade sve što mogu. Da nemaju dojam da im je bolest ukrala sve aktivnosti jer to će ih oslabjeti.

Ne morate biti kobac. Ponekad ćete ljubav pokazati i davanjem prostora. Mnogima je to teško, pogotovo onima koji se vole brinuti za druge. Znam… Znam koliko to može biti teško. Ali ako ste stalno iznad nekoga, pogotovo kad se unutar njega događa buretina emocija i misli koje teško usmjerava u željenom smjeru, ne dajete im prostora da procesuiraju sve to. Da pronađu svoj način nošenja sa svime. I da rade sve što mogu sami. A to je presudno. Jer tako se osnažuju. Tako razvijaju vjeru u sebe. I samopouzdanje.

Tako bolesti pokazuju srednji prst. “Nećeš, kradljivče. Nećeš mi uzeti i to.” To poručuju kad rade ono što mogu, unatoč bolesti. Jer svaka će ozbiljna bolest, barem privremeno, utjecati na naše mogućnosti. Možda će nam povremeno i najosnovnije aktivnosti biti izvan dosega. Baš je zato i važno raditi sve što možemo. Da sačuvamo sebe, i u fizičkom i u neurološkom smislu, ali i psihički.

Brojne fajterice s kojima sam prolazio bitku za zdravlje taj su srednji prst pokazivale na razne načine. Neke su vježbale i tijekom kemoterapija jer su htjele zadržati taj dio sebe. Uvijek savjetujem da poštujete ono što može vaše tijelo jer će svako tijelo (kao i duša) reagirati drugačije. Ali ako možete trčati 10 km šesti dan nakon kemoterapije, ma trčite.

Upravo mi je tu poruku poslala Jelena nakon trećeg ciklusa. I to crvene kemoterapije koja je žešća. Nije otrčala svojim tempom, ali je otrčala. Jer joj je tijelo reklo da može, a duh da joj to treba. Da si dokaže da je svoja. Da joj bolest nije uzela nešto što joj je važno, a trčanje je bio njezin način pokazivanja brige za sebe i ljubavi prema sebi.

Druga krajnost je ignoriranje tijela i bavljenje nečim što ne možemo. Jer ne možemo priznati da nam to trenutačno ne ide. Pa se preiscrpljujemo i kuhamo za svoje nemoćne anđelčiće koji su u trećem desetljeću života. Ili hodamo 2 km kada bismo zapravo trebali 200 metara. Ili se ne odmaramo kada nam tijelo vrišti za odmorom, nego ćemo pospremati. “Kad sam već doma”, rečenica je koju sam čuo brzbroj puta od preumornih žena usred teškog podnošenja kemoterapije. Ponovit ću još jednom – svakako je zdravo raditi sve što možete. Ali apsolutno je zdravo i uzeti si predah kada vam je očito potrebno. Zato je ključno delegirati sve što možete.

A ako sve to prolazi vaša voljena osoba, mudro je pomoći im u tome. Ljubavlju.

Ona će se ponekad manifestirati tako da s njima prođete tih 200 metara koji su maksimum za taj dan. Čak i ako se odluče na 2 km i shvate da je previše ne morate ih osuditi ili okriviti zbog toga. Možete samo reći: “Sutra bismo mogli malo manje pa ćemo polako dizati formu.” A ne: “Vidiš da sam ti rekao da ne možeš to, kako si tvrdoglava, uvijek moraš forsirati…”

Bitka za zdravlje je maraton, a ne sprint. Bit će krivih koraka. I vaših i njihovih. I ja ih radim kada sam dio nečije podrške. Nemoguće ih je ne raditi. Nemoguće je uvijek imati dovoljno mudrosti, vremena, strpljenja… Jednostavno je nemoguće ne griješiti. Ali možemo se truditi ne ponavljati greške. Analizirati što smo dobro napravili, a što možemo popraviti.

Razmislite kako bi ljubav trebala izgledati u toj konkretnoj situaciji. Kako taj dan možete pokazati nekome da ga volite. I onda ih volite. Do iznemoglosti!

Napravite im doručak.

Skinite im novu sezonu drage serije.

Istražite na koje biste putovanje mogli nakon što prođe glavno liječenje.

Preuzmite dio brige za kućanstvo ili im prepustite brigu za kućanstvo ako su u snazi i žele to.

Zacrnite humor ako ste tako i prije komunicirali, a vidite da im to i dalje odgovara.

Nemojte im davati savjete, već ih zagrlite kada im je teško. Ako više ne mogu upijati savjete, vjerojatno mogu zagrljaj.

Potražite pomoć i pobrinite se za sebe. I tako možete pokazati ljubav prema voljenima jer članovi okoline prečesto zanemare sebe. I onda ne mogu najbolje moguće pomoći ni svojim voljenima. 

Dajte im prostora kada im je potreban i pokažite da ste tu kada im je to potrebno.

Odite na plac po one prve šparoge ako će ih to razveseliti. Uz obećanje da ćete ih sljedeće godine ići i brati na ono vaše mjesto.

Okitite bor ako znate da će to razveseliti vaše voljene…

Bezbroj je lica ljubavi.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.