Kome trebamo reći o svojoj bolesti i kako?

Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Kao i sva druga pitanja, ni ova nisu jednostavna i nemam jednoznačan odgovor jer u obzir treba uzeti nekoliko faktora – koliko ste bliski s nekime, koliko često imate interakciju s njima, vaša procjena njihove reakcije i koliko bi vas opterećivala možebitna loša reakcija, jesu li dio vaše prošlosti ili pak sadašnjosti i želite li uopće da budu dio vaše budućnosti… Mnoge faktore treba dobro odvagati.

Za početak, nužno je naglasiti da svaka oboljela osoba ima apsolutno pravo nekome reći ili ne reći o svojoj bolesti. To mora biti njihova i samo njihova odluka. Ako ste saznali da je netko ozbiljno obolio, molim vas da shvatite da to nije tema za usputne kavice i nije tema tračanja. Iako razumijem da je riječ o nesvakidašnjoj životnoj situaciji i da ljudi prerado dijele takve informacije, ali opet ponavljam – to nije vaša tema i vaš život, nego njihov i oni će odlučiti kome će reći.

Sjećam se situacije kad je prijateljica jedne od mojih fajterica počela okolo pričati da je bolesna i nije ni shvatila koliko to može biti štetno. Čak i kad smo joj skrenuli pažnju da to nije u redu zato što oboljela osoba ima pravo birati kome će reći jer ne želi da je preplave telefonski pozivi u kojima je netko sažalijeva, i dalje nije prihvatila odgovornost i nije se ni ispričala što je nekome otežala borbu za život. Jer je o tome riječ. Svaka odluka i svako ponašanje ima dodatnu težinu u situaciji kad se borimo za zdravlje.

Isto se tiče i drugih ozbiljnih životnih situacija. Mislim da svatko odlučuje kome će reći da se razveo ili da su imali spontani ili bilo što intimno i važno. Vi možete imati mišljenje o tome što se njima dogodilo ili što su napravili, ali nečija intima nije tema za usputne kavice. Kada je riječ o zdravlju, to je posebno važno jer možete ugroziti nečiji život ako se ta osoba mora baviti svačijim reakcijama i implikacijama koje to ima za njezin život, umjesto da se usredotoči na iscjeljenje. Kako ta informacija mijenja dinamiku svakog odnosa, oboljela osoba je jedina koja ima pravo procijeniti s kim će ući u tu arenu i čije ih reakcije neće opterećivati.

Naravno, ako ne žele da se vijest širi, oboljele bi osobe trebale zamoliti sve kojima su rekle da ne šire tu vijest jer mnogi nisu svjesni da čine nešto loše. Ako su vas bolesni prijatelj ili sestra ili majka zamolili da ne širite vijest dalje, imaju apsolutno pravo na tu odluku. Nekoga će osnažiti da podijeli svoju priču čak i na društvenim mrežama, a nekoga će to opteretiti. Na svakome je da odabere i kome i kada i kako će nešto reći jer se oni moraju nositi s posljedicama te odluke, a vas molim da poštujete njihovu odluku. Sada kada smo to adresirali, možemo se posvetiti pitanju kako zapravo reći drugima…

Što se tiče odraslih članova vaše obitelji, podrazumijeva se da će većina znati što vam se događa. Od onih s kojima živite i ne možete sakriti da se nešto događa, a kako su u našim krajevima obitelji prilično povezane, vjerojatno će priča brzo doći i do ostalih članova obitelji.

Većina ljudi će nas sažalijevati umjesto da suosjećaju i pomognu.

Opterećivat će nas svojim brigama i strahovima umjesto da nas samo slušaju.

Pretpostavljat će da oni trebaju preuzeti kontrolu umjesto da nas prate…

Većina ljudi ne zna se nositi s tom situacijom što je posve razumljivo jer naravno da su se rijetki ljudi pripremili za tako zahtjevno životno iskustvo. I logično je da su izgubljeni, ali presudno je da njihova izgubljenost ne djeluje negativno na vas. Zato oboljele osobe imaju pravo kontrolirati kome će reći i kada.

A kome reći ovisi o navedenim faktorima – koliko ste bliski s nekime i mislite li da bi te osobe mogle razumjeti kroz što prolazite i bi li mogle biti podrška. Važno je pokušati procijeniti jesu li dio vaše sadašnjosti i želite li da budu dio vaše budućnosti. Jednostavno rečeno – procijenite li da bi vam mogli biti dobra podrška, dobro im je reći. S druge strane, procijenite li da se neće snaći, razmislite o tome treba li ih zaobići. Neovisno o tome kakav ste odnos imali ili očekuje li se od vas da im kažete.

Mnogi završe upravo u toj klopci jer misle da je red reći svim članovima obitelji ili čak svim pripadnicima šireg društva. Ne shvaćajući implikacije tog čina, više razmišljaju o tome što je red učiniti nego hoće li se oni sami nakon toga morati nositi s neredom nečijeg nesnalaženja!

Jer ako se netko ne snađe s tom informacijom i optereti vas svojim strahom, sažaljenjem ili pak zajedničko vrijeme ispunjava banalnim glupostima jer uopće ne shvaća kako se osjećate i što vam je potrebno, ta će vam osoba otežati borbu. Krast će vam vrijeme i energiju i mudro je poštedjeti se toga.

Naravno, ne možete sto posto znati kako će netko reagirati. Sve što možete jest procijeniti prije nego što nešto nekome kažete, ali barem pokušajte. Ali imate pravo promijeniti odluku i ako to kažete i uslijede opisane reakcije koje vam smetaju, i tada imate apsolutno pravo odmaknuti se od te osobe. Pa kada ćete misliti na sebe ako ne u ovakvoj situaciji?

Znam da će to mnogima zvučati čudno, ali mnogi ljudi, češće žene, imaju problema s micanjem od ljudi koji im očito štete jer ih “ne žele povrijediti”. I koliko god mi je drago da mislite na tuđe osjećaje, molim vas da mislite i na svoje. Jer vaši će osjećaji patiti. Patit će vaše šanse za preživljavanje. Apsolutno je u redu postaviti granice prema svima.

Jedno od čestih pitanja je i treba li reći ljudima koje ćete poslije susretati u životu. Trebate li reći svojim sutrašnjim prijateljima, kolegama na novom poslu, potencijalnim partnerima…

Nemam jednoznačan odgovor na sva ta pitanja, iako je logično da ćete reći ljudima s kojima razvijate intiman odnos, prijateljski ili romantični. Ne mora se reći odmah u prvih pet minuta, ali mislim da je korektno reći kada odnos postaje ozbiljan jer je to ipak nešto što je odredilo jedan period vašeg života. Ali ne sama bolest, nego vaša reakcija na bolest. Mislim da nije dobro fokusirati se samo na to da ste imali određenu bolest, nego na sve što ste izvukli kroz tu bolest, na osobu koja ste postali zahvaljujući toj bolesti. To je važno istaknuti kada govorite nekome, tako da sve ne ostane samo na prvotnoj informaciji, već na svemu onome što ste proživjeli kroz to iskustvo i što ste naučili o sebi, životu, zdravlju…

Dakle, mislim da je korektno reći osobi s kojom postajete ozbiljni, ali nije nužno reći na novom poslu ako je recimo prošlo četiri godine od svega i nalazi su vam čisti. Jedan od razloga zašto nije mudro reći jest što će vas onda dio okoline sigurno svesti na dijagnozu. Dio okoline će sigurno napraviti kardinalnu grešketinu da vas svede na bolest, a postoji i mogućnost da će u nekom trenutku to iskoristiti protiv vas.

Zanimljiva je ljudska percepcija jer unatoč našim iznimnim intelektualnim mogućnostima većinu ćemo ljudi svesti na jednu, jedinu najočitiju značajku. Tako je netko samohrana majka ili je preljubnik ili ima prekomjernu težinu (da to kažem pristojno) ili je obolio od raka. Ne gledamo ih kroz sve ostalo što su napravili ili proživjeli, nego samo kroz ono što ih u našim očima najviše određuje. Kada postoji jedna značajka koja se toliko izdvaja, skloni smo zanemariti sve ostalo i osobu svesti samo na to. A to je žalosno. Krademo im ljudskost. Krademo im ono što ih čini slojevitima i unikatnima. Ma krademo i sebi mogućnost da nekoga istinski upoznamo i razumijemo.

A kada netko ozbiljno oboli, ta intelektualna lijenost dobrog dijela okoline itekako dođe do izražaja. Mnogi nas svedu samo na bolest. Mi smo za njih hodajući rak ili prijeteća multipla skleroza. Prestajemo biti osoba s imenom i prezimenom. S vrlinama i manama. S uspjesima i neuspjesima. Samo smo jedan veliki podsjetnik na nešto što ih plaši. I ne vide ništa drugo u nama jer i ne gledaju ništa drugo.

Zato je važno i biti oprezan sa svjedočanstvima na društvenim mrežama. Razumijem da će oni ljudi koji dijele sve iz svog života imati impuls podijeliti i tu vijest. Ali većina ljudi bira što će podijeliti sa svijetom i većini će odgovarati da to ne podijele na društvenim mrežama. Tu opet dolazimo do činjenice da se većina naše okoline jednostavno neće snaći s tom informacijom pa će nas umjesto suosjećanja i razumijevanja preopteretiti sažaljenjem, a vjerojatno i sa 150 savjeta što bismo morali napraviti. A mislim da je razumno da mi kontroliramo istraživanje o tome što nam sve može pomoći, a ne da slijedimo sve moguće kontradiktorne savjete ljudi koji tvrde da “znaju što može izliječiti rak” ili bilo koju drugu bolest jer su eto, nešto pročitali na internetu ili tvrde da je to pomoglo njihovu stricu pa su uvjereni da može pomoći svima. Koliko god bili dobronamjerni ti pretjerani neprovjereni savjeti, a pogotovo sažaljenje, mogu nas itekako opteretiti. Sve to je mudro izbjeći jer vam krade fokus od svega što trebate napraviti da od sebe stvorite tvornicu lijekova.

Jer kada netko suosjeća s vama, pokazuje da mu je stalo do vas, ali i da je spreman biti dio rješenja. A kada vas netko sažalijeva, tako samo pokazuje da se izgubio, sveo vas na bolest i nipošto nije dio rješenja. Energija koju ćete dobiti od takvih ljudi sigurno neće osnažiti vašu psihu i pripremiti vas na sve što slijedi. Za suosjećanje to ne vrijedi jer nas ono povezuje s drugima, osjećamo stvarnu podršku i razumijevanje, a to može djelovati iscjeljujuće.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika