U prethodnim sam tekstovima dosta pisao o tome kako biti najbolja moguća podrška našim voljenima koji se bore za zdravlje. Jedna od čestih grešaka kojima im nehotice otežavamo situacija je sklonost pretpostavkama.

Pretpostavke nam štede vrijeme. I potencijalne nelagodne situacije jer mislimo da druga strana od nas očekuje ili treba gotova rješenja. Ali kada se vaša voljena osoba suočava s ozbiljnom dijagnozom pretpostavke su najčešće pucanj u prazno.

Zato se toliko srčano zalažem za postavljanje otvorenih pitanja jer ćete pomoću njih najlakše saznati kako se doista netko osjeća, što misli o nečemu, što mu trenutačno treba… Primjer otvorenog pitanja je: Kako se osjećaš?

I onda je važno slušati…

Ili pak: Kako ti mogu pomoći?

I onda je važno slušati i pokušati pomoći.

Ili pak: Jesi li raspoložena za…

I onda slušajte i pokušajte to realizirati…

Zatvorena pitanja bi zvučala: Osjećaš li se loše? Ne misliš li da bi trebala… Ne osjećaš li se za ovo i ovo…”

U njima sugerirate odgovor, možda čak i priželjkujete odgovor. I u njima caruju pretpostavke. O svemu što vi mislite da njima treba ili kako se oni osjećaju ili još nezgodnije – kako bi se trebali osjećati.

Pretpostavke imaju smisla kada vidimo da se osoba koju dobro poznajemo suočava s predvidljivom situacijom u kojoj se već našla nebrojeno puta. Tada je logično pretpostaviti da će vjerojatno opet reagirati kako je već prije reagirala.

Ali kako su zdravstvene krize rijetki životni događaji, a i imaju bezbroj lica i faza, često su nepredvidljive i često se faze mijenjaju bez ikakve najave, najčešće se koprcamo u neočekivanom lunaparku emocija. Kao da su vaše srce i želudac u centrifugi i nemoguće je predvidjeti kako će se okrenuti koje sekunde. Zato je suludo pretpostaviti kako se osjeća vaš brat ili majka ili prijateljica. Jednostavno je previše faktora koje je nemoguće uvijek ispravno procijeniti. I zato…

Pitajte ih.

Nemojte pretpostavljati!

Prečesto ćete biti u krivu i jednostavno se ne isplati. Postavljajte otvorena pitanja i osluškujte odgovor.

Naša sklonost pretpostavkama najčešće ima dva izvora.

Prvi je dugo poznavanje osobe, ali kao što smo vidjeli, teško je pretpostaviti kako će se netko osjećati u situaciji koja mu je nova i tako nepredvidljiva, a i pitanje je koliko istinski poznajete tu osobu. Iskustvo govori da su pretpostavkama skloni ljudi koji nekoga dugo poznaju, ali to ne znači da ga dobro poznaju. Duljina poznavanja nam daje lažni osjećaj sigurnosti da nekoga istinski poznajemo, no možda ih ni prije nismo slušali. A možda smo ih i dobro poznavali prije 5 ili 15 godina, ali sada su druge osobe pa naše prošlo iskustvo više nema toliku težinu. Otvorena pitanja pomoći će nam premostiti i ovakvu situaciju.

Drugi izvor je jedna od najbanalnijih logičkih pogrešaka, ali kojoj smo iznimno skloni, a obuhvaćena je ovim dvjema tvrdnjama – “Znam kako se osjećaš jer znam kako bih se ja osjećala” te “Znam kako se osjećaš jer znam kako sam se ja osjećao”.

I prva i druga tvrdnja imaju toliko očite probleme da ih neću podrobno obrazlagati, ali ih moram spomenuti jer su jednostavno preučestale. Nije mudro niti pretpostaviti kako biste se vi osjećali, ali ni pretpostaviti da netko drugi isto osjeća u istoj situaciji. Jer je drugačija osoba. I sasvim je izvjesno da ćemo iste situacije različito doživjeti.

I razvod i odlazak djece iz kuće, kao i sva druga životna iskustva, što uključuje i bilo što vezano za borbu za zdravlje, različiti će ljudi doživjeti različito. I zato nema smisla ni pretpostavljati kako biste se vi osjećali u nekoj hipotetskoj situaciji, kao ni da se bi se onda tako nužno osjećala i osoba nasuprot vas.

Druga je izjava u kojoj pretpostavljate kako se netko osjeća jer ste vi tako osjećali u istoj situaciji još je češća iako ni u njoj najčešće nema ničeg zlobnog. No svejedno je prečesto tragično pogrešna. Vama će možda gubitak kose biti iznimna trauma, a netko drugi će to lakše prihvatiti. Vama će biti problem nerazumijevanje dijela okoline, a netko će to lakše prihvatiti. Vi ćete možda imati problema s postavljanjem granica prema drugima, a nekome to zadivljujuće lako polazi za rukom. Jednostavno nema smisla pretpostaviti da će se netko osjećati isto kao i vi tjedan dana nakon operacije ili šest mjeseci nakon dijagnoze ili na prvom pregledu nakon svih tretmama. To kako ste vi osjećali je vaša stvar. I rezultat vašeg doživljaja sebe i života, pa onda i bolesti. Imamo različitu podršku izvan sebe, ali i unutar sebe. Ne osjećamo da vrijedimo jednako. Neki će ljudi teško tražiti pomoć jer “ne žele inkomodirati ili opterećivati druge”, a nekima će to bez problema poći za rukom. Jednostavno, različiti smo. I sasvim je logično da ćemo različito doživjeti iste situacije.

Postoji mogućnost da ćete lakše razumjeti što sve netko prolazi jer ipak dijelite slično iskustvo. Postoji mogućnost i da imate neke iste dijelove tog emocionalnog lunaparka, da ste imali slične cikluse životne centrifuge. Ali doista nema smisla pretpostaviti da ćete doživjeti isti lunapark. Ići na iste vožnje koje ćete jednako doživjeti. Vaše vam iskustvo eventualno može pomoći da bolje slušate. I da nekoga istinski čujete. Ali nikako, nikako, nikako se ne isplati pretpostaviti da i druga strana to doživljava na vaš način.

I zato, još jednom ponavljam, mnogo je mudrije postavljati otvorena pitanja i slušati. I slušati. I slušati. I slušati. I tek onda nešto zaključiti. To se odnosi na zdravstvenu, ali i bilo koju drugu životnu krizu. Pretpostavke vam mogu uštedjeti vrijeme, ali će vam najčešće otežati razumijevanje nekoga. I onda nećete svojim voljenima pružiti najbolje od sebe. Nećete svoju ulogu ni odrediti ni odigrati najbolje moguće. A kada je ulog toliko velik mislim da trebamo uložiti sve vrijeme ovoga svijeta da im pružimo najbolju podršku koju objektivno možemo.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.