Otpor prema promjenama

Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

U prethodnom sam tekstu objasnio zašto je važno vratiti osjećaj kontrole nad životom i istaknuli smo da se to odnosina sudjelovanje u odabiru liječnika te aktivno sudjelovanje u vlastitom iscjeljenju. Možemo reći da se liječenje tijela može iskoristiti i za liječenje duše. Naravno, u čitavom procesu ćemo se susretati i s otporom.

Bit će i vanjskog otpora, primjerice liječnika kojima će na živce ići vaše propitivanje. Zna se javiti i otpor naše okoline kada počnemo mijenjati svoje ponašanje, ali intelektualno najintrigantniji je naš unutarnji otpor kada mijenjamo svoje ustaljene navike i obrasce razmišljanja.

Ne mogu vam reći koliko sam razgovora vodio sa ženama koje usred zahtjevne kemoterapije, čije se posljedice itekako vide na njima, i dalje inzistiraju da rade sve kućanske poslove “jer su njezini tako navikli i naljutit će se, a one ne žele da se naljute”. I koliko god će to nekome zvučati banalno, ali pritisak koji one osjećaju sve je samo ne bezopasan. Jer ako ti čak i situacija koja potencijalno ugrožava tvoj život ne daje pravo da sebe staviš na prvo mjesto, ako ti nije jasan odabir između brige za veš i lijenih guzica ukućana te brige za sebe i svoje zdravlje, to znači da se ta uloga kućne Katice za sve toliko duboko ukorijenila u tebi da je to sve samo ne bezazleno.

Kad susretnem takvu situaciju, ne osuđujem te žene i iz njih ne čupam nasilno taj identitet “Katice za sve” jer će im osjećaj identiteta ostati raskopan, ali krenemo s blagim sugeriranjima da je ponekad u redu reći ne. Da je u redu biti umoran u ovakvoj situaciji, da je u redu delegirati “čak i ako su navikli da ona sve radi”. Većina članova obitelji prihvati novu situaciju i preuzme posao na sebe, a dokone ljenguze se bune čak i u situaciji kad vide da mama ili supruga više ne može. Iako ima situacija kad je riječ o bolesnom tati, no to se događa neusporedivo rjeđe jer obično žene, čak i kada su zaposlene, preuzimaju više odgovornosti oko kućanskih obaveza, a i češće prihvate ulogu servisiranja svih tuđih potreba.

Vjerujem da će mnoge od vas iznenaditi činjenica da kada krenemo mijenjati toliku preopterećenost, žene češće imaju problema sa svojim unutarnjim otporom nego s otporom ukućana. Jer oni najčešće ipak vide da je vrag odnio šalu i uskoče. Mnogi čak i zadrže tu pravedniju raspodjelu poslova i nastave se brinuti za kućanstvo i kada mama potpuno ozdravi.

Glavni problem je najčešće u samoj oboljeloj ženi jer se ona osjeća i krivom i izgubljenom ako ne radi ono što misli da je njezina dužnost. I onda se nađete u razgovoru s 53-godišnjom ženom kojoj objašnjavate da je u redu ponekad sebe staviti na prvo mjesto. Da je u redu odmoriti se. Da je u redu ne obavljati kućanske poslove na dan kada si šest puta povratio. Da je u redu ne servisirati sve oko sebe prije nego što se uopće sjetite samih sebe i svojih potreba. Jedan dio mene je tužan što netko prvi put vodi takav razgovor u pedesetitrećoj godini svog života, ali s druge strane, radujem se slobodi koju će otkriti kad istinski shvate da ne moraju biti obiteljska Katica za apsolutno sve.

Ako ste se prepoznale, sada je idealno vrijeme za redefiniranje svoje obiteljske uloge, tako da i vi dođete na red! Bio bi red da dođete na red u vlastitom životu, zar ne?

To nas vodi do zanimljive, iako znanstveno dvojbene, podjele ličnosti na tip A i B, a u ovom se stoljeću sve više govori i o tipu C. Ta je terminologija snažno prisutna u popularnoj kulturi i najčešće se spominje tip A koji imaju lideri, dominantne i samopouzdane osobe (utemeljeno ili ne), natjecateljski nastrojene osobe i sl. One su zbog tog pritiska sklonije visokom krvnom tlaku, srčanim oboljenjima pa i infarktu.

B su tipovi koji vole biti vođeni. Skloniji su uživanju, a ne natjecanju. Nemaju unutarnji impuls da budu prvi, nego da budu zadovoljni s onim što rade. Vanjska postignuća im manje znače od unutarnjih.

No sve se više piše o tzv. tipu C koji karakterizira pasivnost, želja za ugađanjem drugima, neizražavanje emocija, toksična pristojnost…

Iako je to teško ili nemoguće znanstveno verificirati, moja iskustva s oboljelima od raka, kao i iskustva drugih terapeuta, potvrđuju visok postotak upravo takvih osoba među onkološkim pacijentima. Nazvali to posebnim tipom ličnosti ili samo nekim karakteristikama ili ponašanjem, i dalje ne možemo ignorirati visoku korelaciju takvog ponašanja ili mentalnog sklopa i pojave raka. Te se karakteristike dovode u vezu i s težinom simptoma koje će netko pretrpjeti, pa čak i s postotkom preživljavanja.

Jedno od takvih istraživanja proveli su australski znanstvenici 1991. godine. Istraživali su mogući utjecaj karakternih osobina na incidenciju raka debelog crijeva i rektuma. Utvrdili su statistički značajnu povezanost između nekih od uobičajenih osobina koje se pripisuju tzv. C tipu ličnosti, naprimjer averzija prema zamjeranju drugima jer žele biti percpirani kao “pristojni i dobri”, izbjegavanje konflikta, potiskivanje ljutnje…

Jedno od zanimljivijih istraživanja na tu temu provela je M. Watson sa suradnicama. U istraživanju je sudjelovalo 578 žena s rakom dojke u ranoj fazi. Pratili su ih barem pet godina i gledali kako njihov mentalni sklop utječe na liječenje i preživljavanje. Posebno ih je zanimalo nekoliko faktora kao što su osjećaj bespomoćnosti, depresivnost, borbeni duh… Otkrili su da je povećana smrtnost među onim ženama koje su imale povišene rezultate na upitniku za depresiju. Također, otkrili su i da je povećana šansa vraćanja bolesti i/ili smrti za žene koje su imale snažan osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti i to se vidjelo i za pet, kao i za deset godina. Dok, naprimjer, u vezi borbenog duha nisu otkrili nikakvu korelaciju s povratkom bolesti i preživljavanjem, vjerojatno zato što se borbenost može i negativno usmjeriti pa nam uzrokuje stres ili nemamo povjerenje u druge pa alijeniramo svoju okolinu.

Iz toga su zaključile da bi bilo mudro osjećaj bespomoćnosti uzeti u obzir već na početku nečijeg liječenja. Naravno, ja bih sugerirao da se u obzir uzmu i drugi relevantni psihološki faktori kao što je osjećaj životnog smisla, podrška okoline, osjećaj vjere u sebe i u liječenje i brojni drugi. Mislim da su oni relevantniji od genetike jer vjerujem da ti psihološki faktori utječu na razvijanje određenih genetskih predispozicija. Kao što znamo, genetika nam najčešće samo osigurava veće ili manje šanse da nešto razvijemo pa je mudro razmisliti o stilu života kao mogućem
akceleratoru nekih štetnih procesa, bioloških ili psiholoških. I u skladu s našom paradigmom o zdravlju, ne bismo trebali razmisliti samo o radnjama koje utječu na tijelo nego i na naš duh.

Brojna su istraživanja povezala karakteristike koje se obično pripisuju tipu ličnosti C s većom šansom za razvijanje raka ili manjim postotkom preživljavanja. Ipak moram napomenuti da su to relativno fluidne karakteristike pa dio znanstvene zajednice još nije uvjeren u postojanje korelacije.

Zbog svega navedenog, a vjerujte mi da sam se trudio što konciznije pisati o tome, ne smijemo zanemariti važnost vraćanja osjećaja kontrole nad zdravljem!

Uglavnom, treći faktor preuzimanja kontrole tiče se otpora, a najžilaviji je obično naš vlastiti unutarnji otpor prema promjenama. Bilo da mijenjamo ponašanje ili uvjerenja ili možda način izražavanja emocija. Pa zamislite samo otpor žene koja misli da prava žena nikada ne osjeća i ne izražava ljutnju. U njoj se bore desetljeća sasvim destruktivnog, ali ukorijenjenog obrasca toksičnog neizražavanja ljutnje ili svega što miriše na nju. I naravno da to nije jednostavno razriješiti. Naravno da ona ne može samo tako početi osjećati ljutnju jer joj se ruši sve što je vjerovala da je ispravno. I ruši joj se njezin vlastiti identitet pristojne osobe koja kontrolira svoje emocije. Ako ste dosad mislili da samo divljaci ili neotesanci izražavaju ljutnju, naravno da ćete osjećati otpor prema tome.

Kao i uvijek, vrijedi naglasiti da je pametno potražiti stručnu pomoć ako se ne možemo othrvati tom otporom, bilo da se radi o otporu okoline ili našem unutarnjem otporu jer smo navikli ponašati se na određeni način. Sretno!

LITERATURA
Kune, G., Kune, S., Watson, L., Bahnson, C.: Personality as a risk factor in large bowel cancer: Data from the Melbourne Colorectal Cancer Study. Psychological Medicine, 21(1), 1991:29–41. Dostupno na: https://doi:10.1017/S00 33291700014628

Watson, Maggie, Homewood, Janis, Haviland, Joanne, Bliss, Judith: Influence of psychological response on breast cancer survival: 10-Year follow-up of a population-based cohort. European journal of cancer (2005). (Oxford, England : 1990). 41. 1710–4. Dostupno na: https://doi.org/10.1016/j.ejca. 2005.01.012

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika