Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Kako se već više od 18 godina trudim biti uz oboljele i raka i pružiti im podršku tijekom borbe za zdravlje, imam dosta iskustava s reakcijama okoline oboljele osobe. I pozitivnim i negativnim. Od izvrsne podrške i istinskog razumijevanja do tvrdoglavog otežavanja situacije “jer ja znam što treba oboljeloj, a ona je tako tvrdoglava i ne prihvaća moju pomoć”. Naravno, isto vrijedi i za sve druge krizne situacije – tada stvarno vidimo tkanje nekog odnosa. Oni kvalitetni prosperiraju, a oni manje kvalitetni pokazuju svoje pukotine.

Zato je ključn razumno odrediti svoju ulogu u pomaganju oboljeloj osobi. Ali u skladu s realnim mogućnostima!

Ključno je razmisliti i odlučiti koju ulogu možete uspješno odigrati u nečijoj borbi za zdravlje. Ne trebamo se voditi onime što želimo, nego onime što doista možemo napraviti za nekoga. Jer realno, često odlučimo igrati ono što se očekuje od nas, a nismo spremni za tu ulogu i onda napravimo više štete nego koristi.

Jer bit će situacija da će oboljele od nas željeti da smo njihovi terapeuti, a nismo stručni za to. Bit će situacija da će htjeti da smo njihovi prijatelji, ali nemamo istinske temelje za to.  Moguća je i situacija da društvo od nas očekuje da pružimo određenu vrstu podrške, ali možda jednostavno nismo sposobni za to.

Ali svatko može odigrati neku ulogu. Čak i ako prije bolesti niste spadali u njihov bliski krug, svaka interakcija otvara mogućnost utjecaja na njih. Tako i nedužni komentar susjedi da izgleda blijedo može izazvati negativnu reakciju u njoj. Vjerojatno niste razmišljali što to može izazvati u nekome i gotovo sigurno niste imali loše namjere, ali ako se osoba teže nosi s promjenama, ako još nije uspostavila osjećaj kontrole nad bolešću, ako joj je njezino tijelo strano i nije si svoja, taj joj komentar (kojim niste imali nikakvu lošu namjeru) može izazvati bol. Jer će se oboljela osoba osjetiti ranjivo, mislit će da je njezina bolest “svima na izvol’te”, da ju je okolina svela na bolest i da je gledaju kroz ono što ona još ne može ni prihvatiti na sebi… Svakakve su mogućnosti zbog jednog komentara kojim niste mislili nešto loše.

Kad je netko u ranjivoj poziciji proširuje se popis onoga što ih može dodatno uznemiriti ili povrijediti.

Naravno, najizraženiju ulogu imaju najbliskiji ljudi. Nekad su to ljudi s kojima smo tu bliskost izgradili prije bolesti, ali nekad su i potpuno novi ljudi. Često u kriznim situacijama isplivaju novi ljudi koji su prošli nešto slično pa imaju veće šanse razumjeti ono kroz što prolazimo. Tada je važno samo da obje strane znaju da druga strana vjerojatno neće proživljavati isto što i mi, ali nam naše iskustvo može poslužiti kao temelj za razumijevanje tuđeg iskustva. Drugim riječima, ako ste prošli borbu s rakom nije mudro pretpostaviti da će svi drugi proći kroz tu borbu na isti način. S istim krizama, u istom tempu, na isti način… Nekome će gubitak kose biti iznimna trauma, a druga osoba to može prihvatiti bez ikakvog problema.

Dakle, vaše vam iskustvo može pomoći lakše razumjeti nešto, ali samo ako ne pretpostavite da druga strana mora osjetiti sve što ste i vi osjetili, istim intenzitetom, tempom, redoslijedom… Niti će rješenja biti ista za sve. Ne postoji ista životna špranca za bilo koji izazov!

Ključno je realno odrediti koju ulogu možete igrati. Npr., prečesto sam se susreo sa situacijom da su supružnici ili članovi obitelji gurnuti u situaciju glavne osobe koja bi trebala pružiti emocionalnu potporu, ali ako prije nisu bili u toj ulozi vrlo je vjerojatno da je neće znati odigrati ni sada.

Znam da se očekuje od supruga ili majke primiti tu vrstu podrške, ali realnost nas uči da to nekada jednostavno nije moguće. I onda se zna dogoditi mnogo povreda s obje strane. Jer će se oboljela osoba osjetiti neshvaćeno, a mi iz sustava podrške necijenjeno jer se trudimo, a naš trud ne nailazi na plodno tlo. Ali možda se trudimo u pogrešnoj ulozi.

Mudrije je ispravno prepoznati pravu, ali možda manju ulogu i nju odraditi sjajno, nego loše odigrati važniju ulogu samo zato što se to očekuje od nas.

Npr., bit će korisnije da suprug preuzme ulogu vozača, nabavljača i da se brine za djecu, nego da ga se forsira u ulozi najboljeg prijatelja ili glavne emocionalne podrške. Ako to nije igrao ni prije i ako se očito ne snalazi u toj ulozi, to sigurno nije najbolje mjesto za njega. Naravno, isto vrijedi i za suprugu, kao i za bilo kojeg člana obitelji.

Ego će teško podnijeti ako netko iz najužeg kruga obitelji preuzme neku manje važnu ulogu, ali vaše će srce to bolje podnijeti jer nećete stalno iznova biti razočarani. U prvom scenariju će taj suprug ili sestra ili majka (doista je svejedno o kome se radi) loše obavljati važnu ulogu. Zato je mudrije dobro obaviti neku, uvjetno rečeno, manje važnu ulogu kao što je nabava stvari ili vožnja i sređivanje nečeg poslovnog. I to može skinuti teret s leđa oboljele osobe, umjesto da ga gomila.

I druga stvar – ključno je ulogu odrediti u skladu s realnim mogućnostima, a ne željama!

Ako vas je sestra češće ignorirala, nego što vas je čula, nije pametno očekivati da vas odjednom čuje. I onda zapravo ne treba ni forsirati nemoguće.

Ako partner ni prije nije znao prepoznati vaše potrebe nije dobro od njega to očekivati. Jer ćete se stalno iznova razočarati. Ne tvrdim da se treba vječno pomiriti s takvim odnosom, ali rješenje svakako nije u tome da od partnera tražite ono što vam ne može dati. Niti je rješenje da se on trudi dati ono što objektivno ne može pružiti.

Ako vas je mama češće osuđivala, nego što vas je razumjela, nije mudro od nje tražiti razumijevanje. Možda će si ona umisliti da vam pomaže ako stalno spominje tko je sve u selu obolio od raka i umro, a vas to dotuče. Ne biste vjerovali koliko su ovakve situacije česte. Osoba iz sustava podrške napravi kobnu pogrešku da oboljelu osobu svede na bolest pa pomisli da je zanimaju samo priče o bolesti, a koliko god je to groteskno, baš one s lošim završetkom se češće prepričavaju. I onda redaju tko je sve kada dobio dijagnozu i kako je završio. Osjećam se čudno što uopće to moram naglašavati, ali želite li već oboljeloj osobi pričati o drugim oboljelim osobama, ajde pronađite primjere u kojima je ta osoba pobijedila bolest. Ne čini se teško, zar ne?

To ne znači da vi ne zaslužujete razumijevanje i podršku, ali itekako znači da ih trebate tražiti na nekoj drugoj adresi. Ono što se najčešće dogodi u praksi jest da od drugih tražimo ono što od njih ne možemo dobiti i onda su obje strane frustrirane i nezadovoljne. A kada se borite za svoje zdravlje dobro je malo bolje paziti na sebe. Jer i to se nezadovoljstvo, kao i frustracija, mogu pretočiti u stres, a njega ne želimo kao životnog suputnika. A ako ste član okoline, cilj je maksimalno pomoći oboljeloj osobi, zar ne? Ne imati dojam da pomažete, nego istinski pomoći. I zato se u procjeni svoje uloge nemojte voditi onime što želite napraviti za njih, nego onime što istinski možete napraviti. Molim vas, ulog je preveliki.

Ovaj ćete savjet najbolje primijeniti ako sa svima pokušate otvoreno razgovarati i reći što vam je potrebno i/ili što možete napraviti. To bi trebali napraviti i oboljeli i članovi njihove okoline. Pokušajte shvatiti što nekome treba, a što druga osoba misli da može pružiti. I pokušajte to i realizirati.

No ako ne ide, ako vidite da se jednostavno ne čujete, ne razumijete, i da vas sve to frustrira i umara, onda je pametno redefinirati svoju ulogu. Ne morate biti u ulozi najboljeg prijatelja kojem će netko povjeravati najntimnije sebe, ali možete biti u ulozi povremenog kuhara. Ili sredite nešto praktično za svoje voljene. Nabavite hranu ili sredite preplatu za neki streaming servis jer će biti na bolovanju tijekom liječenja. Ili istražite putovanje na koje biste mogli kad prođe glavna oluja. Ili odite u kino… Ili im posudite knjigu omiljenog autora.

Bezbroj je uloga koje možete odigrati i načina na koje možete pomoći. Nemojte se precijeniti, ali ni potcijeniti.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.