U prošlom sam tekstu objasnio zašto je važno slušati osobe koje se bore za zdravlje. Obično previše pričamo i još više pretpostavljamo, a tako im nećemo pružiti najbolju moguću podršku. Ključno je da vi kao član okoline pratite ritam oboljele osobe!

Nije ključno ono što vi mislite da njoj treba, nego ono što njoj istinski treba. Čak i da joj u ovom trenutku treba nešto što vi mislite da nije dobro za nju ili barem da nije presudno, i dalje je nužno da joj upravo to osigurate jer će vam tako lakše dati zeleno svjetlo i za sve ostalo. Dakle, ako silom pokušavate ugurati neke savjete, a osobi tada treba samo da je slušate ili joj treba zagrljaj, ne samo da ti konkretni savjeti neće doprijeti do nje, nego će se povećati razdor među vama pa će u nju teže ući i neki budući savjeti.

S druge strane, ako im u nekom trenutku pružite ono što im treba, tako nećete samo zadovoljiti njihovu trenutačnu potrebu već si i u budućnosti otvarate vrata za nove smislene susrete, za istinske trenutke razumijevanja i suosjećanja. Prihvaćanja… Dubine, istinskog povezivanja…

Dakle, ako oni sada trebaju plakati, plačite s njima. Ili ih barem pustite da plaču i donesite maramice. Ili pripremite njihov omiljeni čaj nakon toga…

Ako žele da ih slušate, nemojte brbljati.

Žele li gledati neku komediju jer im je pun kufer bolnica, gledajte komediju ili im skinite neki film i neka ih sljedeće jutro dočeka na USB-u uz poruku: “Rekla si da bi voljela pogledati. Možeš i sama, a možemo i zajedno kad se vratim s posla. Kokice su spremne :)”

Ako kažu da više ne mogu slušati o promjeni prehrane, tako vam svega, nemojte im poslati i 53. e-mail o još jednom receptu kako pripremiti brokulu s chia sjemenkama i ekstraktom omega 364 iz sjemenki uzgajanim iznad 6000 mnv.

Ako su down, spustite se vi dolje, umjesto da ih silom povlačite gore.

I tako dalje, i tako dalje…

Bezbroj je sličnih situacija kada ignoriramo njihov ritam i njihove potrebe jer smo previše u svojim glavama, a nedovoljno u njihovoj koži.

Pokušat ću objasniti princip jer znam da nekim ljudima jednostavno nije jasno da dobra namjera ponekad nije dovoljno dobra. Mnogi misle da ako se vaša osoba osjeća tužnom, a vi je samo zagrlite, umjesto da se suprotstavite tome i automatski pokušavate oraspoložiti, da zapravo ohrabrujete tugu. Da nekako aplaudirate tuzi, da će vaša voljena osoba zauvijek zapasti u to crnilo. I onda je logično da vam je prvi impuls da je pokušate iščupati što je brže i nasilnije moguće. Ali to jednostavno ne funkcionira.

Naravno da vam nije cilj da se vaša voljena osoba osjeća loše, ali ako se već osjeća loše, postavite si pitanje kako to istinski poboljšati. A to svakako nije da joj govorite kako se mora osjećati ili da je nasilno vučete prema gore. Mudrije je da se vi spustite dolje do nje, pružite utjehu, razumijevanje i suosjećanje (nekad i samim činom slušanja i neosuđivanja) i onda se zajedno dignete. Kad ona bude spremna. Ne kada vi želite, nego kada ona bude spremna.

Isto tako, nema smisla podijeliti novi recept o još jednoj čudesnoj namirnici ako vaša voljena osoba još nije procesuirala i primijenila prijašnjih 15 recepata. Samo ćete je preplaviti novim informacijama i povećati osjećaj nepovezanosti i nerazumijevanja između vas dvoje. Zato nije ključno koja je vaša namjera, nego kako tu namjeru najbolje moguće provesti u djelo!

Nemate pojma koliko sam vremena proveo u nečijoj kupaonici u kojoj se slomila osoba. Nisam je dizao s poda, već sam se ja spustio njoj. Sjedio, plakao, grlio ili držao za ruku. Da lakše prođe… I čekao dok ne prođe. Najčešće minutama, ali znao se dogoditi i sat-dva. I onda čekaš… i čekaš… da netko bude spreman na sljedeći korak.

Tek smo nakon tih nekoliko minuta ili sati, mogli osmisliti konstruktivne korake kako smanjiti šansu da se ubuduće ponovi isto. Da sutra budemo malo snažniji. Jer naravno da je cilj da si što manje na podu. Kupaonice ili nekom metaforičkom životnom podu. Kad se suočavaš s ozbiljnom zdravstvenom situacijom naravno da je u redu imati slabe trenutke. To ne znači da je netko slab, nego samo da je čovjek. Logično je uplašiti se, logično je izgubiti osjećaj kontrole, logično je da te ponekad preplavi tuga, pa i beznađe… Tada treba biti uz nekoga, a ne juriti ispred njega i banalno ih motivirati da oni sve mogu i da će ovo proći. U teškim trenucima ne treba ti brzopotezni navijač, nego istinski prijatelj. Tada se ne mogu automatski oraspoložiti. I u redu je. U redu je da ne mogu koračati prema naprijed. U redu je da su umorni, uplašeni… U redu je da se nešto strgalo u njima.

Suosjećanje je ljepilo koje može pomoći zacijeliti te potrgane dijelove nas.

Podrška je ljepilo.

Neosuđivanje je ljepilo.

Naravno da se i oboljele osobe trebaju potruditi za kreiranje tog ljepila, ali svatko od nas može odigrati ulogu u tome. Što smo im bliskiji, to je naša uloga veća.

Znajući da će opet možda doći do slabijih trenutaka, ovako se pripremamo da ih bolje savladamo. Da kraće traju i da ostave manje duboke rane. Zato je ključno pratiti njihov ritam i ne forsirati nemoguće.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.