Putovanjem u Sarajevo i Budvu probio sam, može se reći, taj neki led, ispitao neke svoje vlastite granice i podigao vlastitu ljestvicu iznad. Tim putovanjima shvatio sam da mogu, ali i da želim još. Po mogućnosti nešto dalje i teže. Kako god to zvučalo, u putovanjima i tom izazovu dobivao sam nekakvu satisfakciju, ispunjenosti i osjećaj živosti.

Postavivši sam sebi pitanje „što je sljedeće“, odgovorio sam si da to sigurno treba biti let avionom. Ali kako, sa kime!? Sjedi tako, na ljeto 2012., cijelo društvo ispred kamp kućice i netko ispaljuje „ajmo na neki put“! Netko drugi nadovezuje se sa „idemo, u Madrid“, na što ja, kao ljubitelj nogometnog kluba Real Madrid, ko’ iz topa ispaljujem „može“!

Tako smo se nas šestero, moja majka Slavica, Mateja, Igor, Dina i Bojana dogovorili u Svibnju 2013. otići u Madrid, na tjedan dana. Onda je to za mene bio veliki korak, veliko putovanje i veliki izazov. To je kada gledam, u odnosu na što sam sve u smislu putovanja napravio nakon toga, malo sada smiješno. No dobro, tada uistinu nisam znao ništa, bio sam bez ikakvog iskustva i sve mi je bilo novo.

S obzirom na to da je putovanje u Madrid bilo 2013. godine, teško mi se sjetiti gdje smo sve bili točno i kojim redoslijedom. Osim toga, nedavno sam ostao bez diska i svih podataka prije 2021. godine, što uključuje i par sljedećih putovanja o kojima ću pisati sljedeće. Uspio sam nešto „iščupati“ sa starih diskova na kojima sam imao nešto slika sa Whatts Appa, ali niti približno toliko da vam kroz fotografije dočaram sve kako bih ja to htio. Ništa, morat ćete ovaj put koristiti bujnu maštu, a ja vam obećavam da ću se u budućim blogovima i putopisima iskupiti, u fotografskom smislu! Ti putopisi biti će puno opširniji nego ovi…

No, da se vratimo na Madrid!

Iako sam ranije putovao, a nakon nesreće u Sarajevo i Budvu, kako sam gore napisao, baš nikakvog iskustva nisam imao. Tako niti u organizacijskom smislu, pa sam zahvaljujući prijašnjim iskustvima mojih suputnika, u Madrid išao kao „kofer“, prvi i zadnji put u životu. Smještaj, točnije stan, rentali smo pored jedne od glavnih atrakcija Madrida, Debod hrama, drevnog Egipatskog hrama poklonjenog Španjolskoj, u parku Cuartel de la Montana.

Već sam let za mene je bio doživljaj, i da sam se vratio odmah za Zagreb, bio bih sretan i zadovoljan. Po slijetanju u Madrid, dobio sam assistance u vidu male i starije gospođe Španjolke nalik nekoj Peruanki. Prva pomisao bila mi da kako će ona mene sama dići? Nisam tada baš znao kako to točno izgleda pa smo se jedno vrijeme u kamionu sa rampom, koji je došao po mene, samo zbunjeno gledali. Srećom po nju, a i mene, u pomoć joj je došao kolega. Moram priznat da je u mojoj glavi zapravo najveći „hype“ oko tog puta bio let avionom i naravno, posjeta Realovom stadionu Santiago Bernabeu.

Stadion smo posjetili odmah sljedeći dan, njegov muzej i ono najbitnije, travnjak. Njega bome čuvaju kao kralja i nema šanse približiti mu se na metar! Iako radi stepenica nisam mogao u svlačionicu, postojala je jedna dobra strana bivanja u kolicima. Naime, ulazio sam na neki poseban ulaz, a to je značilo da sam prošao kroz prostorije poput blagovaonice i nekih drugih, kroz koje posjetitelji baš i ne idu. Naravno, nakon posjete stadionu u fan shopu se kupio dres!

Madrid me kao grad zapravo ugodno iznenadio, pogotovo po pitanju prilagođenosti, iako jest bilo nekih „zamjerki“, poput malih kockica na podu koje su mi izbile bubrege na plazi Mayor. Ili toga da smo ostali „zatočeni“ u Metrou jer nije bilo lifta, pa me skupina Njemaca koji su išli na Rammsteinov koncert odnijela preko stotinjak stepenica! Da sam tad znao za koncert, sigurno bih išao i ja, pa makar s majkom! Ipak, ono što me najviše iznenadilo jest prilagođenost buseva, pogotovo međugradskih. S jednim takvim vozio sam se na jednodnevni izlet u Toledo, gradić na sedamdesetak kilometara od Madrida, gdje smo posjetili kamenu utvrdu Alcazar de Toledo.+

Ono što me jednako tako oduševilo u Madridu svakako jesu njegove zgrade. Gotovo svaka je ukrašena i na krovu ima nekakvu skulpturu. Ipak, ono što Madridu fali jest more. Cijelo vrijeme se osjeti taj Mediteranski štih, takva je i klima, a nigdje mora! Pobogu, takva je i hrana! One paelle nisam prestajao jesti!

Osim gore navedenih stvari, posjetili smo i glavnu kraljevu palaču, Palacio de Oriente, degustirali slastice i specijalitete na San Miguel marketu i istraživali glavni trg Plazu de La Puerta del Sol, pronašavši kip medvjeda koji jede biljku jagode. On je ujedno i simbol grada.

Na trgu Plaza de Cibeles, ugledao sam možda i najljepše građevine grada. U sredini tog trga, nalazi se prekrasna fontana Cibeles, koja predstavlja Veliku Majku Bogova i Rimsku Božicu plodnosti kako je na kočiji vuku dva lava.

Parkovi su svakako još nešto po čemu je Madrid poznat. U parku Retiro, možda i najljepšem u gradu, ispijali smo kavu sa pogledom na jezero, promatrajući ljude u iznajmljenim čamcima kako veslaju i istražuju otok. Svakako, ono najljepše i pomalo „sakriveno“ među drvećem jest prekrasna Palacio de Cristal, izgrađena još 1887. godine. Kako joj i samo ime kaže, u potpunosti je izgrađena od metala i stakla, a u njoj se ponekad održavaju i izložbe.

Iako mi je žao što nemam bolje sjećanje i više informacija o ovom putovanju, kao niti fotografija, to ž na kraju nije niti toliko bitno za priču mojeg „životnog“ putovanja i toga gdje se nalazim danas. Ono što jest bitno je da je putovanje u Madrid bio moj neki sljedeći korak i stepenica iznad one prethodne. To putovanje dalo mi je motivaciju i samopouzdanje da nastavim dalje…