“Mrzim kad imaju onaj “jadna ti” pogled. Mrzim to. Oči im se iskrive, ma i usta, ne znaju što bi sa mnom i onda nastupi to sažaljenje. Ma nabij si ga, znaš gdje”, rekla mi je jedna fajterica kad smo razgovarali o njezinom nošenju s rakom. Kao i mnoge druge problematične reakcije, ni sažaljenje često nema lošu namjeru u pozadini jer između ostalog znači i da je nekome stalo. Ali znači i da je osoba zbunjena te da ne razumije koliko sažaljenje opterećuje oboljelu osobu.

Sažaljenje je toskična kombinacija antiohrabrenja, omalovažavanja nečije snage, svođenja na bolest i cementiranja u traumi.

Sažaljenje ne nudi ništa konstruktivno, proaktivno, baš te zecementira u traumi. Nakon “jadna ti” može ići samo točka. Točketina. Nema nikakvog zareza, nikakvog pokušaja da se olakša, razumije ili pak poboljša situacija. Točka i ništa. A ti se utapaj…

I razumijem da nekad ne znamo kako se ponašati… nitko nas nije učio kako reagirati u takvim situacijama i doista su rijetki spremni na njih.

Bilo bi sjajno kada bismo mogli samo ukinuti neke nekonstruktivne dijelove nas, u ovom trenutku ciljam na sažaljenje. Bilo bi sjajno kada bismo mogli samo izbrisati uvjerenja koja nam smetaju ili ponašanja koja nam štete. Ali to vrlo često nije jednostavno. A iznimno je teško ako su ta uvjerenja ili ponašanja postala dio našeg identiteta. Toga se teško riješavamo jer osjećamo da s neutralizacijom tog dijela nas odlazi i dio onoga što jesmo. Iako je štetno, i dalje je naše i velik dio ne želi proći kroz tu bol. Zato ćemo osjećati izniman otpor ako se pokušavamo riješiti tog dijela sebe. Ne znači da je potpuno nemoguće, ali je svakako teško. Kada nešto postane dio vašeg identiteta, rijetki su ljudi spremni uopće preispitati taj dio, a kamoli da krenu u ozbiljno suočavanje s time ako slučajno otkriju da je štetno za njih.

I zato je transformacija izglednija opcija. Jer u kriznim situacijama nemamo previše vremena (čak i kada bismo imali i volje i mogućnosti). Ne može naša voljena osoba sačekati da mi shvatimo koliko je sažaljenje štetno te da onda krenemo u sukob s tim dijelom sebe i onda dosta vremena i energije uložimo u razvijanje drugačijih životnih vještina. Želimo joj pomoći što je prije moguće pa je potrebno razvijati se što je prije moguće.

I zato je mnogo izglednija opcija da sažaljenje pokušamo transformirati u suosjećanje. Da zadržimo dobru namjeru koja je često u pozadini sažaljenja, ali kreiramo novi smjer i svrhu te energije. Suosjećanje je ključ. Vjerujem da, barem i intuitivno, naslućujete razliku ta dva pojma, ali ipak ću je pokušati oslikati…

Sažaljenje povećava emocionalni jaz među ljudima, dok suosjećanje osnažuje istinsku povezanost.

Sažaljenje onemogućava razumijevanje, dok ga suosjećanje produbljuje.

Sažaljenje je destruktivno, dok je suosjećanje konstruktivno.

Sažaljenje uspostavljaju hijerhariju u odnosu jer smatramo da smo iznad osobe koja je u krizi. Suosjećanje nas stavlja u istu ravan.

Brene Brown, jedna od mojih omiljenih društvenih znanstvenica, čitavu je karijeru posvetila proučavanju vitalnih niti ljudskosti. Često se bavila temom srama i ranjivosti razbijajaći stigme o njima i dajući alate za uspješno nošenje s tim dijelovima sebe. Naravno, mnogo je pisala i o suosjećanju.

U najnovijoj knjizi Atlas of the heart pokušava oslikati mapu za razumijevanje naših emocija, a suosjećanje zauzima posebno mjesto. Definira ga kao “dnevnu praksu prepoznavanja i priznavanja naše zajedničke ljudskosti tako da se prema sebi i drugima odnosimo brižno i ljubavno, a i da djelujemo kad se suočimo s nečijom patnjom”.

Navodi i da suosjećati ne znači htjeti popraviti nekoga ili imati osjećaj da ste bolji od nekoga. Upravo suprotno, znači da dijelite ljudskost koja se sastoji i od boli i patnje, ali i ljepote suosjećanja koje nas može povezati. Nadovezuje se na rad iznimne budističke redovnice Peme Chodron koja kaže: “Suosjećanje nije odnos između iscjeljitelja i ranjenika. To je odnos između jednakih jedinki!”

Najizazovniji, za mene osobno, dio suosjećanja bilo je suprotstavljanje porivu za automatskim popravljanjem stvari. Ima situacija da se i dalje borim s tim impulsom. Više od 25 godina nemam problem osjetiti nekoga, prepoznati i priznati nečiju ranu, ali imao sam velikih problema sa suzbijanjem želje da je automatski pokušam popraviti, objasnim kako je nastala, odnosno da smislim rješenje za određeni problem. To mi je u krvi. Osoba sam kojoj je pomaganje dio DNK-a, a i zna se dogoditi da vidim prostor za napredak ili da brzo uočim neko rješenje, kod sebe ili kod drugih. I onda odmah želim krenuti u akciju.

Ali akcija kod suosjećanja je zapravo drugačije naravi. Istinsko suosjećanje nema potrebu popravljanja nekoga, nego bivanja s njim. Brene Brown objašnjava da se akcija sastoji od spremnosti izlaganja boli. Su-osjećanja boli druge osobe koja uvijek nekako korenspodira s tvojom. To je riskantno i iziskuje svojevrsnu hrabrost, pogotovo u situacijama kad se ne ide odmah popravljati nešto. To može biti frustrirajuće za osobu poput mene, a vjerujem da će se prepoznati i mnogi od vas.

 Suosjećati znači “osjećam tvoju bol, vidim je, tu sam za tebe, tu sam s tobom”.

Ne znači “nešto ne valja, idemo to odmah popraviti da to više nikad ne osjećaš”.

Naravno da je cilj u nekom trenutku doći do tog “popravljanja”. Naravno da ne smijemo negirati uzroke određenog problema. Ali kada je netko u boli, tada zapravo treba našu prisutnost. Prepoznavanje i priznavanje te boli. To je pravo rješenje u toj situaciji. Nije automatsko popravljanje situacije, već bivanje uz njih. Bivanje s njima. Mi se tada spajamo s njima, ali ne i s njihovom boli. I to je ključna distinkcija. Spajamo se s onim istinskim i iskonskim u njima, ali nikako ne ostajemo zarobljeni u njihovoj boli. Bol je samo most koji spaja našu zajedničku ljudskost.

Popraviti njihovo stanje tada ne znači objasniti im uzroke problema i dati im gotova rješenja, nego ne ostaviti ih same. Biti s njima. Prepoznati i priznati tu bol. Samo biti. Zagrliti. Suosjećati zapravo znači zagrliti dušom!

I zato je suosjećanje uvijek dio rješenja.

Sažaljenje doista nije.

Baš nikad!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.