Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Žene s kojima sam prolazio bitku za zdravlje najčešće su me pitale trebaju li reći malodobnoj djeci. Razumijem da se to pitanje pojavi svakom odgovornom roditelju i svakako bismo trebali promisliti o svim posljedicama i onda tome prilagoditi pristup.

Jer nema jednoznačnog odgovora zato što opet u obzir treba uzeti brojne faktore – koliko su djeca stara, koliko su zrela, jesu li već imala prilike susresti se s ozbiljnom bolešću njima drage osobe, kako je vijest primio drugi roditelj, koliko je teška dijagnoza i brojni drugi faktori. Tako da imajte na umu da su sljedeći savjeti načelni, a mislim da je važno da ih svatko prilagodi svojoj specifičnoj životnoj situaciji.

Načelno sam za to da se kaže djeci, ali treba procijeniti što točno i kako.

Mudro je sadržaj prilagoditi njihovoj zrelosti i karakteru.

Nije dovoljno u obzir uzeti samo dob jer naravno da nisu isti svi šestogodišnjaci ili jedanaestogodišnjaci. To znači da ćemo srednje osjetljivom petogodišnjaku reći da su mama ili tata bolesni, ali da idu kod doktora i napravit će sve da budu dobro. Možemo i najaviti da će biti dana kada će se ponašati malo drugačije ili će biti slabiji, jednako kao što je bilo kad su imali onu prehladu. Samo što će sada dulje trajati.

Svako dijete je svijet za sebe i zapravo biste informaciju trebali prilagoditi djetetu ovisno o njihovom karakteru, osjetljivosti, zrelosti… Jer neće sva djeca jednako reagirati i moramo biti spremni na to. Ako se susretnemo s takvom situacijom, možemo im objasniti da ne moraju reagirati kao brat ili sestra i da je sasvim u redu da je jedno dijete ljuto, drugo uplašeno, treće tužno, a četvrto možda nije imalo snažnu emocionalnu reakciju jer informaciju procesuira na svoj način.

Smatram da nije mudro lagati im, ali jest mudro prilagoditi ono što ćete reći. Razumijem da mnogi roditelji pomisle da će im laganjem uštedjeti dio boli, ali to nije točno. Jer će djeca primijetiti da se nešto događa (pogotovo ako su starija od tri-četiri godine) i treba im osigurati smislen kontekst razumijevanja te nove situacije.

Pitanje treba li reći djeci više se svodi na to  kako i kada ćemo im reći!

Iako razumijem roditeljsku brigu, pogotovo kad su djeca vrtićke dobi, pa ih ne žele “strašiti i opterećivati”. Eventualno bih iz-nimku napravio za jasličku djecu jer njima je doista nemoguće percipirati o čemu je riječ, ali i njima se ponekad može reći prilagođena verzija. A vrtićka će djeca povezati neke stvari pa bismo im barem mogli reći da će mama ili tata biti nešto umorniji nego inače pa da lakše prihvate da ćete im biti nešto manje dostupni.

Dva su razloga zašto mislim da bi nešto trebalo reći djeci, pa i u vrtićkoj dobi. Vrtićka djeca, čak i kada ne znaju verbalizirati svoje osjećaje i neće sve svjesno procesuirati, ipak osjećaju da se nešto događa s njihovim roditeljem ako je riječ o bilo kojem ozbiljnom procesu liječenja. Iako su u toj dobi u svom svijetu, a ne u našem. Koncentrirani su na sebe i misle da se svijet vrti oko njih, ali svejedno će nešto osjetiti. Možda neće shvatiti prvi dan, možda neće ni uočiti promjene na tijelu ili shvatiti što znači nošenje perike ili zašto tata ovo ljeto nije na suncu, ali će sigurno osjetiti da se nešto događa i mislim da je mudro dati kontekst tom njihovom osjećaju. Dakle, šutnjom ih nećete poštedjeti osjećaja nesigurnosti jer će osjetiti da se nešto događa.

A drugi je razlog što postoji ogromna mogućnost da to saznaju od nekog drugog pa će izgubiti povjerenje u roditelje. Kao što sam napisao, to je, nažalost, prezapaljiva tema da ne bi bila predmet tračanja okoline. I postoji mogućnost da će njegov najbolji prijatelj iz vrtića čuti kako to komentira njegova mama dok je na mobitelu s nekim i onda će se vašoj djeci izlanuti sljedeći dan. Postoji mogućnost i da se izlane netko od članova obitelji. Postoji mogućnost i da čuje onaj vaš razgovor sa sestrom koji kroz suze vodite u tri ujutro, zaključani u kupaonici, a dijete je ustalo da bi otišlo na WC. Da, bilo je i takvih primjera…

Zato je bolje da to čuje od vas u kontroliranim uvjetima kada imate priliku objasniti im na najmudriji mogući način. Ne morate reći odmah prvi dan. Mudrije je pripremiti se, ovladati svojim emocijama, osmisliti što reći i kako i onda to napraviti u dogledno vrijeme.

Ovisno o vašoj obiteljskoj dinamici, moguće je i da različitoj djeci kažete u različito vrijeme. Ponekad će biti korisno da taj razgovor ili te razgovore, ako ih vodite odvojeno sa svakim djetetom, preuzme drugi roditelj ako on bude mogao bolje utješiti to dijete. Ali većini će obitelji odgovarati da svi saznaju odjednom.

Razgovor ne morate najavljivati tjednima, ali nije loše za doručak napomenuti da biste mogli porazgovarati nakon ručka.

A ako slučajno ne znate odgovoriti na neko njihovo pitanje, i to je u redu. Recite da ćete pokušati saznati pa ćete im odgovoriti poslije.

Dobro je i najaviti promjene na tijelu. Ima žena koje su procijenile da je zdravo da djeca sudjeluju u šišanju u trenutku kad kosa počne opadati. Ali opet, logičnije je da će u tome lakše sudjelovati zreli 15-godišnjaci nego preplašeni osmogodišnjaci kojima će mama biti “čudna” tako da ne vrijede ista pravila za svu djecu, a i svaka obitelj ima svoju dinamiku. Jedna je obitelj organizirala zabavu za ceremoniju šišanja, dok nekim ženama uopće nije do zabave i htjele su to napraviti same ili s najboljom prijateljicom, u krajnjoj tišini.

Kad već odlučite reći djeci, savjetujem da svoje primarne emocije procesuirate prije toga. Da se isplačete, ispsujete ili što god već imate potrebu i da budete što sabraniji u tom trenutku. Čak i ako do tog trenutka nisu u potpunosti ovladali svojim emocijama, većina će se oboljelih moći privremeno skockati jer ulaze u ulogu roditelja pa će uspjeti eventualne neizražene emocije staviti sa strane i biti tu za djecu. Jer kao što ste vi morali procesuirati što se događa, vjerojatno će i djeci trebati neko vrijeme pa je dobro da budete tu za njih, a to je teško ako niste stekli kontrolu ni nad svojim emocijama.

Važno je imati na umu da se vjerojatno neće raditi o samo jednom razgovoru!

Ljudima uvijek savjetujem da ne razmišljaju o tome kao o jednom razgovoru, nego kao o otvorenoj temi kojoj će se vjerojatno vraćati. Što su djeca starija, to je veća mogućnost da će imati više dodatnih pitanja. Što su im mobiteli sljepljeniji za ruku, veća je mogućnost da će guglati što god im kažemo. Ali i četverogodišnjaci mogu imati dodatnih pitanja za tri dana ili tri tjedna. Ili kad vide da ste dva dana u spavaćoj sobi nakon kemoterapije ili kad vide da vučete nogu za nogom. Ili da nema više nekih prijatelja u vašem domu… Sasvim je u redu da postavljaju pitanja i trebamo biti spremni na to. I zato još jednom ponavljam – najčešće se neće raditi o jednom razgovoru, nego o seriji razgovora i to je sasvim u redu. Djeca, kao i mi, ali i svi odrasli oko nas, procesuiraju tu informaciju na svoj način i svojim ritmom. I opet ponavljam, sasvim je u redu da različita djeca različito proce-suiraju situaciju. Molim vas da ih ne okrivljujete zbog njihova načina proživljavanja ove zahtjevne situacije jer tako ćete otežati i sebi i njima. Treba im podrška i razumijevanje, a mnogim će roditeljima čak i odgovarati da privremeno djecu stave u prvi plan jer će imati neki odmak od svojih opterećujućih emocija. I možda će pomaganjem djeci da se bolje nose sa situacijom pomoći i sebi!

Savjetujem da prihvatite i validirate osjećaje svoje djece. Ako vam kažu da ih je strah, nemojte im odmah kontrirati. Nemojte reći da ih ne treba biti strah ili da ih nema čega biti strah jer će tako samo potisnuti strah. Neće ga razriješiti, već potisnuti.

Zagrlite ih, recite da razumijete ili da vam je žao zbog toga i slobodno podijelite da je i vas malo strah. Tada je u redu pustiti da zagrljaj priča umjesto vas. Ne morate držati desetominutne monologe da će sve biti u redu, već dozvolite zagrljaju da priča umjesto vas.

Kada steknete dojam da je dijete upilo vaš zagrljaj, uvjerite ga da radite sve što trebate i nadate se da će sve biti u redu. Ako se treba još malo isplakati ili umiriti, slobodno još koju minutu provedite u zagrljaju.

Naravno, različita djeca različito reagiraju pa će možda nekima trebati koja minuta nasamo. Neka će imati pitanja koja se samo odnose na njih, i tome će biti sklonija mlađa djeca, dok će starija djeca češće postavljati pitanja u vezi vas. Ali nije samo stvar u starosti nego u karakteru i zrelosti i o tome zapravo ovise reakcije djece. Vjerujem da možete naslutiti njihovu reakciju pa se možete i pripremiti, ali ne držite se toga kao pijan plota. I vašoj je djeci ovo prva takva životna situacija pa je nemoguće sigurno znati kako će reagirati.

Primjerice, ponekad ni zagrljaj nije nužan, ali možda jest zajednička aktivnost tu večer. Djeci će više značiti da zajedno igrate omiljenu društvenu igru ili se zajedno bavite bilo kojom voljenom aktivnošću, nego da im deset minuta pričate kako je sve u redu. Pokažite im da se neće baš sve promijeniti, da ćete i dalje biti mama ili tata, iako će vjerojatno biti dana kada nećete moći raditi sve što biste htjeli. Oni će tu zajedničku aktivnost interpretirati u stilu: “Evo, vidiš, nije se sve promijenilo. Bit će i dalje dobro.” I prije će to razumjeti na svom dječjem jeziku, nego da im pričate desetominutne monologe, pogotovo ako ni vi ne vjerujete u njih. Ali zato voljena zajednička aktivnost može imati mnogo bolji efekt.

Uglavnom, razumijem roditelje koji odgađaju ovakve razgovore ili misle da ih je bolje ne voditi jer su uvjereni da će tako zaštititi djecu. Ali, nažalost, mislim da ih ne možemo u potpunosti zaštititi pa je bolje kontrolirati narativ i odlučiti kako i kada nešto reći. Ozbiljna se bolest uvijek dogodi čitavoj obitelji i svatko mora pronaći svoj mir s tom životnom činjenicom.

PRAVILA ZA RAZGOVOR S DJECOM

→        Više bismo trebali birati kada i kako reći, a ne treba li im reći.

→        Mudro je da razgovor obavimo nakon što ovladamo sobom, kada već procesuiramo svoje prvotne emocije.

→        Priču o bolesti trebamo prilagoditi ne samo njihovoj dobi, nego i zrelosti, karakteru…

→        Nemojte im lagati, ali u redu je prilagoditi sadržaj razgovora. Naravno da nećete isto razgovarati s prijateljicom i s djecom.

→        Slobodno najavite i fizičke promjene ako dolazi do njih.

→        Vjerojatno nije riječ o jednom razgovoru, već će poslije imati dodatnih pitanja.

→        U redu je da različita djeca različito reagiraju.

→        Pokažite im da se neće baš sve promijeniti kroz sudjelovanje
u omiljenim aktivnostima.

→        Prihvatite njihovu reakciju, validirajte njihove emocije.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.