U prethodnoj sam kolumni pisao o činjenici da ozbiljna bolest naših voljenih utječe i na nas. Neispravno je i infantilno sebe staviti na prvo mjesto i misliti da se nečija bolest događa nama, ali svakako će utjecati na nas. Što smo bliskiji s nekime to ćemo biti pogođeniji. Kao kada bacite kamen nasred jezera pa će prvi valovi biti veći od onih u 6. ili 7. krugu… Tako je i u životu. Logično je da će ozbiljna bolest utjecati na sve osobe iz nečijeg okruženja, ali ne jednako.

I logično je da okolina skoro uvijek ima najbolje moguće namjere za ljude iz svoje okoline. Neću se sada baviti onima koji nekome doista žele nešto loše ili onim sramotnim cerekavcima koji su tijekom pandemije upravo tako izražavali svoje stavove na društvenim mrežama. Ovaj će se tekst ticati svih dobronamjernih ljudi koji istinski žele pomoći svojim voljenima, ali ne znaju kako. U nekoliko ću navrata pisati o tome, a danas ću se ograničiti samo na nekoliko grešaka kad ne validirimo njihove emocije!

1. Molim vas da naučite prihvaćati emocionalne reakcije svojih voljenih!

Ako ih je strah, nemojte odmah odgovoriti: „Nema te zašto biti strah!“

Razumijem da ih želite utješiti što je prije moguće, ali ovako to nećete postići. Neće njihov strah nestati samo zato što vi to kažete ili želite. I ne samo da im nećete pomoći, već ćete im odmoći. Ili će se osjećati krivima što strah neće nestati samo tako ili će se povećati jaz među vama jer će imati dojam da ih ne razumijete. Ili oboje.  Želja za brzom utjehom je razumljiva i ljudska. Ali u ovakvim situacijama najčešće nema brzih rješenja. Nečija borba za zdravlje je više maraton, a ne sprint. Brzopotezne odgovore ostavite za neku drugu priliku.

2. Još gora reakcija jest kada ih okrivljujete za to što osjećaju: „Pa ne mogu vjerovati da te je strah. Moraš misliti na djecu. Nemoj biti …ica.“

Ovo je tragično destruktivno. Kažete li išta slično u ovom kontekstu, tada ljude zapravo osuđujete zbog onog što osjećaju. Kao da im branite da osjećaju to što osjećaju. A normalno je da osjećaju strah ili tugu ili ljutnju. Ili da su rezignirani. Ili da im sve u vezi bolesti ide na neku stvar. To ne znači da su slabići, nego da su ljudi.

Ako im istinski želite pomoći, onda ćete priznavati njihove osjećaje, umjesto da ih osuđujete zbog njih. Naravno da nije cilj da budu ljuti tjedan dana ili da su stalno tužni, ali sasvim je u redu osjetiti čitav spektar emocija. Ljudski je. A ljutnja ili tuga neće proći ako ih negiramo i potiskujemo. Tako će se samo sakriti u nama. Cilj je priznati ih, izraziti i shvatiti što nam govore. Možda i transformirati u neke afirmativnije emocije.

Ovo se naravno odnosi i na druge krizne situacije. Ako se netko posvađao s partnerom ili ima poslovne probleme, osuđivanje njihove reakcije nikad nije dio rješenja. Čak i kada si tom inicijalnom reakcijom otežavaju suočavanje sa situacijom prva bi reakcija trebalo biti prihvaćanje i slušanje. A tek onda razmontiravanje, ako je to potrebno. Ako se netko osjeća tužnim zato što se posvađao s partnerom, prva rečenica sigurno ne treba glasiti: „Ne smiješ biti tužna. To ti neće pomoći!“
Ne, ljudi moji – osuđivanje neće pomoći. Nikako!

3. Neki autori tvrde da strah privlači strah ili da ljutnja privlači ljutnju i onda nam zabranjuju osjećati te emocije „niskih vibracija“.

Takvo shvaćanje proizlazi dolazi od površnog shvaćanja duhovnih ideja. Ili dobrog shvaćanja površnih ideja. Njihova preporuka je da u takvim situacijama odaberemo drugačije reagirati. Da se na silu smijemo kada osjetimo tugu jer ćemo podići vibraciju ili ćemo pojačati količinu endorfina!? I možda ćemo i kraktoročno profitirati, ali dugoročno sigurno nećemo.

Točno je da je naš stav važan. Točno je i da možemo privući neka iskustva. Točno je da nije svejedno kako se osjećamo. Ali nije kad da je svaka emocija neka gigantska pumpa koja će istog trena usisati sve slično oko nas. Nije kao da postoji gigantska rezerva straha u eteru pa čim taj strah nanjuši trunku straha u vama taj se vanjski strah automatski sruči na vas. Problem s takvim razmišljanjem je da se onda bojimo svojih emocija ili da čak zaziremo od onih “negativnih” emocija. Od emocija s niskim ili krivim vibracijama. A sve su one nužne u životu. Svih osoba.

Poznajem puno previše ljudi koje je bilo strah kada su osjetili strah. Ili su sebe okrivili kada su osjetili ljutnju. Jer piše da tako samo prizivaju novu ljutnju. Ajme, mila destruktivna majko!

Naravno da nije cilj stalno biti u strahu ili stalno biti bijesan. Ali to nećemo postići negiranjem tih emocija kada se pojave. Strah treba prihvatiti, izraziti i otkriti protulijek. Otkriti kako pronaći osjećaj sigurnosti. Kako se dublje osloniti na sebe, druge, Boga…

Dakle, nemojte osuđivati svoje voljene kad osjećaju ono što je prirodno osjećati. Radije im pružite podršku. Ruku suosjećanja. Tako će lakše transformirati one emocije koje ih opterećuju. Zabrana i osuđivanje nisu dio rješenja!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. 

(P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.