Zašto je holistički pristup savršeno utočište čovjeka 21. stoljeća – drugi dio

Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Izvjesno je da će taj razmaženi suvremeni pojedinac kojem je cijeli svijet na dlanu, doslovno i metaforički, i koji zahvaljujući društvenim mrežama ima izrazito razvijen osjećaj vlastite važnosti itekako željeti da ga se ne svede na dijagnozu i da ne bude puki pasivni promatrač vlastitog procesa izlječenja. On je naviknut imati miš u ruci, naviknut je da scrolla životom, naviknut je da njegov klik nešto znači, naviknut je da njegov glas nešto znati. Naviknutiji je na izražavanje svog mišljenja nego na puko slušanje i pokorno slijeđenje ičijih pravila, liječnikovih ili bilo čijih drugih. To je možda odgovaralo tipičnom pojedincu u 19. stoljeću, ali tipični pojedinac 21. stoljeća ima drugačiji mentalni sklop. Holistički pristup liječenju njegova je logična oaza, produžetak identiteta inherentnog ovom vremenu. Upravo je zato personaliziranost holističkog pristupa njegovo logično utočište. A činjenica da takav pristup ujedno daje i bolje izglede za izlječenje itekako je dobrodošla!

Holistički pristup ima još jednog neočekivanog saveznika u 21. stoljeću, a riječ je o prilično dominantnom odgojnom stilu — djecocentrizmu. Nikako se ne slažem s takvim shvaćanjem roditeljske uloge, ali ne smijemo zaboraviti da danas vlada prava epidemija prepopustljivog odgoja pa roditelji ne postavljaju nikakve granice svojoj djeci. Njihovi predragocjeni potomci odrastaju u djecocentričnom svemiru u kojem im je sve podređeno.

Naravno, ne tvrdim da se ne bismo trebali baviti djecom, ali problematično je kada je sve podređeno njima, kada im ne postavljamo nikakve granice i kad ne odrastaju ni uz kakve sankcije. Problem je ako se sve vrti oko njih jer ih tako ne pripremamo za ostatak života, a naviknut će se na takav tretman pa će inzistirati na njemu i u svim drugim životnim područjima. Postotak roditelja koji su tako shvatili svoju ulogu sve je veći i veći, no uvjeren sam da tako ne pomažemo djeci. Naime, ta će djeca zahtijevati da se svijet i dalje vrti oko njih. Ona će, potpomognuta osjećajem važnosti koju dobivaju s društvenih mreža, biti uvjerena da trebaju određivati i kako će se liječiti. I dok sam bolno svjestan opasnosti da te mnoga od njih otići predaleko u tome, odbacujući vjeru u bilo kakav autoritet i umišljajući si da jednim klikom mogu postati veći medicinski stručnjaci od nekoga tko se educirao 25 godina, i dalje ostaje činjenica da je holistički pristup prilagođeniji njihovim potrebama i navikama jet su naviknuti na to da se sve vrti oko njih. Uvjeren sam da im takva razmaženost pa i egocentričnost otežati aktivaciju njihove unutarnje tvornice lijekova, ali će definitivno osnažiti uvjerenje da se proces iscjeljenja treba prilagoditi njima, a ne oni njemu.

Naveo sam nekoliko aspekata koji objašnjavaju zašto je holistički pristup logično utočište modernog pojedinca i to je dobra vijest za sve nas jer nam povećava šanse za izlječenjem. A naglasio sam i elemente koji će nam, premda će nas gurnuti prema holističkom pristupu liječenju, otežati samo liječenje. Egocentričnost i očekivanje da nam se sve servira sigurno ne pomažu. No, nažalost, postoji još jedan aspekt suvremenog života koji može drastično smanjiti uspjeh u liječenju.

Problem je što smo navikli ne razmišljati. Kako smo bombardirani sa sve vise informacija, od stalnih se napada branimo površnošću.

Ne čitamo članke, već samo naslove.

Ne čitamo ljude, već pogledamo njihova zadnja dva posta.

Prebrzo donosimo zaključke o svima i svemu.

Nemamo vremena za duge razgovore.

Ne idemo u dubinu jer smo izgubili kompas i ne idemo u širinu jer nemamo vremena.

Obrazovaniji smo nego ikada i informiraniji nego ikada, ali istovremeno i površniji, a to je ubitačna kombinacija.

Volimo kada nam netko sumira svoju knjigu od 300 stranica u pet rečenica. A još bolje u tri.

Želimo skratiti pitch za izvrsnu ideju na maksimalno tri minute ili tak samo jednu.

Djeca ne čitaju lektire, nego samo skinu sastavak koji broji dvije stranice.

Uvijek želimo uštedjeti što je više moguće vremena, ali za što ga onda koristimo? Za istinsko uživanje ili za klikanje da drugi vide kako mi uživamo? Za dublje upoznavanje sebe ili za neinspirativno dokoličarenje? Jesmo li spremni iskoristiti dane ili ih želimo Bogu krasti?

Naravno da se to ne odnosi na sve pojedince, ali kao društvo sigurno postajemo sve površniji. I tu na scenu upada umjetna inteligencija koja se može koristiti na bezbroj plemenitih načina, ali što se tiče algoritama na društvenim mrežama koje dirigiraju našim svijetom, moramo konstatirati da one povećavaju intelektualnu lijenost i inertnost.

U svijetu koji je sve kompliciraniji, algoritmi društvenih mreža pokušavaju sve pojednostavniti. Sveprisutna umjetna inteligencija nudi nam rješenja skrojena baš za nas. Društvene mreže kroje naš budući svijet prema onome što je bio nas prošli svijet. Naime, naš svaki klik ostavlja trag u virtualnoj džungli koja nam onda ubuduće servira ono što očekujemo. Umjetna inteligencija poznaje i predviđa naše potrebe ponekad bolje od nas samih.

Neželjena je nuspojava u tome da se odvikavamo razmišljati. Kritički ili bilo kako. Toliko smo bombardirani svim mogućim informacijama da nam i odgovara to što netko razmišlja umjesto nas.

Od kompleksnog i intenzivnog vanjskog svijeta i nenaslućenog unutarnjeg svijeta, branimo se rutinizacijom i koračanjem po već utabanim virtualnim i intelektualnim stazama.

I to nam sigurno ne ide u prilog. Jer ako ćemo uzeti u obzir mogućnost da smo svojim stilom života, načinom razmišljanja i ponašanja možda nekako oslabili sebe i olakšali bolesti da se nastani u nama, onda je dio rješenja sigurno u promjeni stila života. Onda ne smijemo kročiti utabanim stazama jer su nas one odvele u bolest. Onda se ne smijemo ponašati kao i prije jer to očigledno nije funkcioniralo. Ta uljuljkanost u tom našem poznatom teritoriju, poznatim mislima i emocijama, poznatim odnosima, poznatim profilima koje stalno vidimo na svom zidu… ona mora nestati.

Nužno je opet kritički preispitati sve. Nužna je samorefleksija, ali kao stil života, a ne usputna radnja koju obavljamo kada nađemo vremena.

Jer borba za zdravije je ultimativni izlazak iz zone komfora!

Ako prihvatimo činjenicu da ne treba ozdraviti samo naše tijelo nego i duša, onda moramo otkriti kako smo joj otežali. Moramo se vinuti iz poznatog teritorija i korak po korak mijenjati način razmišljanja, osjećanja, razumijevanja i sebe i svijeta. “Sve po starom” neće proći. Jer nas je dovelo do pljesnivog zida i sada moramo otkriti kako preskočiti taj zid i iscijeliti se. A kada uočimo plijesan na zidu, pa nije cilj samo sastrugati taj zid nego i ukloniti uzrok nastanka plijesni. Moramo otkriti izvor vlage, a onda i pametno tretirati svu zahvaćenu površinu. Ako svoje zdravlje gledamo kroz taj primjer, onda je ključno shvatiti da nije dovoljno samo neutralizirati simptome već i otkriti što ih je uzrokovalo i to riješiti.

Dakle, trebamo otkriti je li naš način života doprinio razvoju bolesti. Trebamo otkriti kako ukloniti stres, osjećaj nevoljenja sebe, toksične odnose, osjećaje praznine i frustracije, nepovezanost, ne-sreće…

Morat ćemo se itekako angažirati. U tome će odmoći i površnost i lijenost koje ohrabruje ovo vrijeme. Ako bolest shvatimo kao veliki, glasni poziv u pomoć koji nam šalje naš unutarnji svijet, trebali bismo se odazvati i pomoći samima sebi! Trebali bismo otkriti kako reorganizirati tu svoju tvornicu lijekova, odnosno kako najzdravije usmjeriti svoje misli i emocije. A vi to možete!

This image has an empty alt attribute; its file name is 3_insta_fb-1-819x1024.jpg

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika