Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Prednosti holističkog pristupa kristalno su jasne i upravo je zato sve prisutniji u klasičnoj zapadnjačkoj medicini. Osim što ima očigledne prednosti jer pacijenta gleda kao kompletnu i kompleksnu ličnost, a ne samo kroz dijagnozu, raširenosti holističkog pristupa pomoći će i jedan neočekivani saveznik — mentalni sklop suvremenog pojedinca.

Upravo je holistički pristup najlogičnije moguće rješenje za suvremenog pomalo razmaženog pojedinca koji je naviknut da mu je apsolutno sve prilagođeno. Njegovim žilama teče konzumeristička lijenost zbog koje očekuje brda i doline, po mogućnosti udaljene jednim jedinim klikom. Navikao je na to u 21. stoljeću. Ne tvrdim da je to pozitivno, već samo da je jednostavno tako. Suvremeni pojedinac očekuje da mu je sve prilagođeno, personalizirano i ultradostupno.

Primjerice, i sam izuzetno rijetko pratim televizijski program u trenutku kada se on doista prikazuje. Snimam ono što me zanima pa gledam kad mi odgovara. A nakon što na Netflixu odgledamo jedan sadržaj, on nam ponudi još tri slična. Ako slučajno ubacimo komediju nakon tri drame, mogu samo zamisliti kako se zbuni njegova umjetna inteligencija.

A nove su generacije još naviknutije na to da im je sve prilagođeno. Mladi više prate sadržaje na Youtubeu nego klasičnu televiziju, između ostalog i zato što vole osjećaj vladanja sadržajem.

Vole birati što će gledati. Ne žele urednike koji će birati emisije. Oni su urednici! Oni si sami organiziraju sadržaj, oni su urednici i vladari svog vremena i života.

Na mnogim svjetskim sveučilištima možete birati i koje ćete predmete slušati čak je i kod nas uvedena djelomična liberalizacija visokog obrazovanja, iako ni približno u mjeri kao na tipičnim sveučilištima u razvijenim zapadnim zemljama.

Sve više ljudi može prilagođavati svoje radne uvjete jer je lokacija radnog mjesta sve manje važna i sve manje fiksna¹.

Želimo personalizirane rokovnike i gadgete, ma i personalizirane tenisice, nakit, majice… Sve, sve što koristimo možemo prilagoditi i personalizirati.

Danas je pojedinac car i navikli smo se na to, stoga ne čudi što ćemo htjeti personaliziraniji pristup i u medicini. Navikli smo da je sve dostupno, personalizirano i udaljeno samo jedan klik. To stvara poprilično egocentričan osjećaj da se svijet okreće oko nas pa je logično da ćemo očekivati biti u središtu svog liječenja. Naglašavam, smatram da to ima dosta negativnih posljedica, ali definitivno ide u prilog holističkom pristupu liječenju.

Jer upravo je to prednost holističkog pristupa: on ne daje istu terapiju različitim ljudima. Za odabir vrste liječenja ne uzima se u obzir samo vaša dijagnoza, već i stil života, karakter, stanje vaših najvažnijih međuljudskih odnosa, stav prema bolesti, stav prema životu… U holističkom je pristupu program iscjeljenja uvijek izrazito personaliziran jer se metode i tehnike određuju ovisno o čovjekom zdravstvenom, ali i generalnom životnom stanju.

Moderni pojedinac je i dijete društvenih mreža. On je vladar svog malog virtualnog carstva, prilagođenog njemu samom. Za razliku od stvarnog života, u virtualnom možemo blokirati koga god želimo i pratiti sadržaj koji god želimo. Navikli smo vladati svojim kraljevstvom i većina će htjeti zadržati taj osjećaj. I ponavljam – nekima će odgovarati da sve prepuste liječnicima. Takvi ljudi imaju mentalni sklop zbog kojeg izrazito vjeruju autoritetima i struci, a istovremeno nedovoljno vjeruju sebi, no to je danas manjina. Većina ljudi ipak inzistirati da budu vitalni faktor procesa izlječenja. Jer kada se suočavamo sa zdravstvenim problemom, impuls vladanja svojim kraljevstvom mora biti poštivan, iako nam tada padne kruna s glave, a često se otvori i tlo pod nogama. I jedna od stvari koju trebamo napraviti jest vratiti osjećaj kontrole, vratiti osjećaj moći.

Vratiti osjećaj da ml vladamo situacijom, a ne da smo običan prolaznik u svom životu.

Vratiti osjećaj da smo kralj ili kraljica, a ne pijun.

Da smo vladar svog tijela, a ne da se ono otelo kontroli.

A kako smo navikli da nam je sve prilagođeno, a i navikli smo vladati svojim malim virtualnim kraljevstvom društvenih mreža, ćemo u potpunosti prepustiti kontrolu liječnicima koji liječe samo naše tijelo. Očekivat ćemo da nas uključe u proces. Očekivat ćemo da nas se pita, da sudjelujemo u odlučivanju, da budemo dio rješenja. Jednostavno rečeno – očekivat ćemo biti dio rješenja jer smo navikli vladati svojim životnim kraljevstvom.

Pozitivna strana takvog načina funkcioniranja jest shvaćanje da moramo biti aktivni agenti izlječenja. To je ono najdivnije – shvatit ćemo da je dio rješenja u tome da moramo bolje vladati svojim unutarnjim carstvom — sobom samim. Shvatit ćemo da moramo bolje upoznati sebe, shvatiti kako funkcioniramo i početi se ponašati kao da nam je istinski stalo do našeg života. Da nam ne bude primarno stalo projicirati poželjne slike sebe preko profila na društvenim mrežama, nego da nam doista bude stalo do nas samih. Do toga što jesmo. Iznutra. Oni likovi od krvi i mesa prije nego smo postali likovi od klikova i srčeka. Tako bi nas bolest mogla prisiliti da se opet okrenemo sebi, a ne samo ekranu!

U prilog tvrdnji da moderni pojedinac osjeća poriv da bude uključen u proces ide i činjenica da su društvene mreže većini ljudi dale osjećaj važnosti, neusporedivo veći nego što ga je prosječna osoba imala prije sto godina, a pogotovo prije 300 ili 600 godina. Tada smo lakše pristajali na sve što nam je društvo serviralo, a sada imamo vrlo istančan apetit.

A tek kad odrastu današnji klinci. Bojim se da će moći i birati liječnika prema nekim osobnim preferencijama, pa će birati mlade žene ili starije muškarce jer si tako zamišljaju savršenog liječnika, umjesto da gledaju njihove stručne reference. Uostalom, ako umjetna inteligencija preuzme dio medicinskog sektora, kako to predviđa izraelski povjesničar i jedan od najutjecajnijih suvremenih intelektualaca Yuval Noah Harari u izvrsnoj studiji modernog društva 21 lekcija za 21. stoljeće, ta je budućnost neusporedivo bliža nego što se to čini nama u ovoj regiji koja i nije baš najrazvijenija u svijetu i nipošto ne predvodimo trendove. On tvrdi da nas očekuje vrijeme kada će  čovječanstvo imati neusporedivo bolju medicinsku skrb jer će umjetna inteligencija u koju automatski mogu uploadati sve najrelevantnije informacije i zaključci najnaprednijih istraživanja sigurno bolje liječiti od prosječnog doktora. Jer od prosječnog doktora, čak i ako je u urbanoj sredini, ne možemo  očekivati da će pohađati sve kongrese, čitati sve časopise i analizirati sva istraživanja, dok to možemo očekivati od programa koji se uvijek može updateati. Umjetna inteligencija je definitivno budućnost medicine (negdje već i sadašnjost) i ona će više odgovarati potrebama i navikama suvremenog pojedinca. lako sam uvjeren da nikada neće u potpunosti zamijeniti čovjeka, svakako može biti iznimno korisna u medicini. A neće u potpunosti zamijeniti čovjeka, odnosno liječnika jer danas shvaćamo da ne liječimo samo tijelo nego i dušu. I koliko god neki algoritam bio napredan pa i intuitivan, pa čak i ako mu je omogućen kontinuiran rast te širenje spoznaja i mogućnosti, ne vjerujem da de ikada moći u potpunosti zamijeniti naše suosjećanje i intuiciju.

Ne možemo ubrzati vrijeme da vidimo kako će se medicina razvijati, no SF žanr nema tih problema pa se možemo prisjetiti Doktora iz serijala Star Trek: Voyager. Riječ je o vremenu nekoliko stotina godina u budućnosti kad se svemirski brod nađe jako daleko od svoje baze. Glavni doktor je, nažalost, preminuo pa su morali aktivirati hologram koji je dizajniran samo za hitne situacije. Imao je sve znanje ovoga svijeta u svojim algoritamskim neuronima, ali nije imao nimalo ljudskosti. Mogao je za jednu nanosekundu saznati sve o anatomiji nepoznate vrste, ali nije mogao uspostaviti humani kontakt s pacijentom. Bio je hladan, arogantan, nesuosjećajan. Emocionalna inteligencija ravna nuli.

A to je sigurno važan dio liječenja. Osoba će sigurno imati više povjerenja, osjećati manje stresa i time zapravo imati snažniji imunosustav ako vjeruje svom liječniku, ako ima osjećaj da je njemu stalo do nje, ako je ne tretira samo kao broj, samo kao dijagnozu. Naime, premda vjerujem da će umjetna inteligencija dominirati medicinom, za pristup liječenju ipak je nužna emocionalnost ljudskog faktora.

Tvrdi to i Bernie Siegel, izvrsni američki liječnik bez dlake na jeziku i autor brojnih knjiga, između ostalih i Love, Medicine & Miracles² iz 1986. godine koja je kristalno jasno osvijestila važnost  humanijeg pristupa pacijentima.

On je prijateljski nastrojen prema svojim pacijentima, ne samo zato što se oni tako osjećaju ugodnije pa im se smanjuje stres već i zato što je svjestan da će tako lakše steći povjerenje u njega pa onda i u sam proces iscjeljenja. Vjeru u sebe i pozitivan ishod liječenja lakše je razviti ako vjeruješ liječniku. Dr. Siegel je svjestan da će pacijenti biti osnaženi ako ih on tretira kao ljude, a ne samo kao brojeve ili kao dijagnozu. Upravo je vjera u sebe jedna od značajki njegovih iznimnih pacijenata oboljelih od raka³.

Dakle, pozitivna posljedica naših mentalnih sklopova jest da smo navikli biti aktivni u svom životu i vladati njime, a negativna je da smo prerazmaženi jer očekujemo da će nam baš sve biti prilagođeno, a realno, kada se dogodi bolest, onda je zdravo promijeniti nezdrave dijelove svog života. O tome više u sljedećoj kolumni…

¹ Te je promjene dodatno ubrzala pandemija koronavirusa.

² Ljubav, medicina i čuda. Ja sam slušao izvorno izdanje na engleskom jeziku, ali postoji prijevod na hrvatski u izdanju udruge Krijesnica.

³ U originalu: exceptional cancer patients – ECaP.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.