Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

U razgovoru s brojnim izvrsnim onkolozima jedno pitanje uvijek ostane neodgovoreno: Zašto? Zašto je netko obolio? Zašto se razvio rak?

I ne mislim sada na traženje duhovnog razloga, odnosno eventualnog smisla u dijagnozi jer neki ljudi pomisle da bi nešto mogli naučiti čak i iz tako bolnog životnog iskustva. Takav kut razmišljanja tipičan je za sferu duhovnosti, ali većina onkologa o tome neće govoriti, barem ne službeno. Mislim na uspostavljanje kauzalne veze koja bi nam nedvojbeno potvrdila zašto se rak razvio u tijelu jedne osobe, a nije u tijelu druge. Jer onkolozi mogu samo govoriti tko ima veći rizik da razvije rak, a ne nužno i u kome će se sigurno razviti ili zašto se razvio. Mogu utvrditi da određeni životni stil ili genetske predispozicije daju veće ili manje šanse da maligne stanice počnu napadati naše tijelo u određenom roku, ali za većinu tipova raka ne mogu dati jasan odgovor zašto se razvio baš kod te osobe, a nije kod neke druge koja ima iste genetske predispozicije, stil života…

I dok je njima teško, ili čak neugodno, ući u sferu propitivanja razloga razvijanja bolesti, mi nemamo drugog izbora.

 Ako bolje shvatimo što potencijalno olakšava razvoj bolesti, bolje ćemo shvatiti i kako se ponovno izboriti za zdravlje. Dapače, možda i shvatimo kako bismo trebali živjeti želimo li da se bolest uopće ne razvije.

Možda shvatimo kako bismo trebali odgajati djecu da se nauče zdravo brinuti za sebe. Možda shvatimo kako se trebamo brinuti za sebe prije teškog oboljenja tako da se vi i ja nikad ne susretnemo na nekom onkološkom hodniku. Ako se sretnemo, možemo se izgrliti, zasukati rukave i koncentrirati na sve što vam može pomoći u oporavku. No iskreno, mnogo bih vas radije sreo na nekoj promociji knjige, koncertu ili u šetnji uz more. Možemo se i tada izgrliti ne zato što se borimo za zdravlje, nego zato što uživamo u blagodatima zdravlja!

Predlažem da potencijalne uzroke obolijevanja podijelimo u dvije kategorije: biološki/fizički i emocionalni/psihološki. O prvoj znanost ima nešto čvršće zaključke, iako psihosomatika sigurno nije mit i sve dublje istražujemo kako naš unutarnji svijet utječe na tijelo.

Prvu kategoriju uzroka čine biološki faktori kao što su virusi, bakterije, ali i genetske predispozicije… Fizički se tiču načina tretiranja vlastitog tijela – nezdrava prehrana, nedovoljno kretanja, pušenje, konzumacija alkohola i drugih štetnih supstanci. Kao i vanjski utjecaji na tijelo – zračenje, azbest i slični materijali, loša kvaliteta zraka i vode za piće…

Emocionalni/psihološki uzroci mogli bi biti stres, okruženost toksičnim ljudima ili uvjerenjima, neizražavanje emocija, kompromitiranje, neprihvaćanje sebe i sl.

S prvom kategorijom uzroka situacija je relativno jasna. Nju smo relativno dobro istražili jer su to većinom mjerljive varijable. Možemo vidjeti kako neka bakterija djeluje na tijelo i možemo vidjeti kako nezdrava prehrana ili pušenje oslabljuje tijelo. Znamo koja je sigurna količina zračenja ili smijemo li popiti čašu vina za večerom. To nam je relativno lako izračunati jer je riječ o konkretnim tvarima s mjerljivim učinkom tako da možemo tvrditi u kojem postotku netko ima veće šanse da razvije određenu bolest, a ponekad to možemo tvrditi i sa stopostotnom sigurnošću.

Dosad smo došli do zaključka da nam određeni stil života daje veće ili manje šanse za razvoj bolesti, ali i dalje ne možemo uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu. Primjerice, znamo da pušenje šteti i povezali smo ga s rakom pluća, ali ne možemo sa sigurnošću znati zašto se rak pluća razvije kod jednih, ali ne i kod drugih pušača. Znamo da nedovoljno kretanja sigurno ne djeluje dobro na naše tijelo, ali poznajemo i ljude koji su u izvrsnoj formi, zdravo se hrane, žive u prirodi, ne izlažu se zračenju, a dobili su rak. Dakle, dokazali smo da određeni biološki ili fizički faktori povećavaju ili smanjuju šanse za pojavu neke bolesti, ali za mnoge bolesti nismo otkrili uzročno-posljedičnu vezu. Nismo nedvojbeno otkrili što je prvi i konačni uzrok pojave neke bolesti. Možemo govoriti o povezanosti, ali ne o kauzalnosti.

Jer svatko od nas u sebi ima kancerogene stanice. Svatko. Ne želim vas time uplašiti, nego ukazati na nedvojbenu a mnogima nepoznatu činjenicu. Premda se nalaze u nama, kod većine će čitav život biti u latentnom stanju. Dakle, nije pitanje imamo li kancerogene stanice. Pravo je pitanje što ih aktivira. Zašto one polude i počnu se množiti? Zašto se kod nekih razvije bolest, a kod drugih ne a imaju istu anamnezu? Što je okidač tog ili drugih štetnih procesa?

Opet se moram osvrnuti na Hararijevu izvrsnu knjigu 21 lekcija za 21. stoljeće u kojoj govori da bi sutrašnja medicina, u kojoj ćemo obilato koristiti umjetnu inteligenciju i koja će precizno skenirati naše tijelo, mogla imati i negativnu, neželjenu posljedicu – stvaranje hipohondara. On tvrdi da bi u narednim desetljećima Big data algoritmi (umjetna inteligencija) mogli otkrivati bolesti i prije nego što se razviju simptomi. I koliko god bi nam to moglo pomoći da preveniramo neke bolesti, jednako je izvjesno da će u nama stvoriti osjećaj da smo stalno bolesni. Jer kako kaže: “U tijelu uvijek nešto ne valja.” Tako možemo saznati da su se razvile kancerogene stanice i prije ijednog jedinog simptoma. I onda je pravo pitanje što ćemo napraviti – hoćemo li zanemariti tu informaciju znajući da je susjed prije dvije godine dobio istu informaciju i nije ozbiljno obolio pa ćemo je ignorirati kao što danas ignoriramo bezbroj reklama koje iskaču na našim pametnim telefonima? Ili ćemo živjeti u stalnom strahu od brojnih oboljenja koja su tek u početnoj fazi, a zapravo ne znamo što je to zbog čega će se razbuktati?

Ili nešto u sredini? Možda ćemo selektivno obrađivati informacije – zanemarit ćemo početak razvoja dijabetesa tipa 2 i vi-sokog tlaka, ali ćemo ozbiljno shvatiti upozorenje o razvijanju kancerogenih stanica u jetri zato što imamo članove obitelji koji su preminuli od raka.

Jer teško je vjerovati da ćemo sve shvaćati ozbiljno, a opet, ako sva rana upozorenja shvaćamo ozbiljno, hoćemo li moći normalno živjeti? Hoćemo li se moći opustiti ili nećemo moći disati od stresa zbog spoznaje učinka svakog životnog odabira, ali i svih bolesti koje su tek u povojima?

Takva pitanja svakako predstavljaju nove izazove kojih sada nismo ni svjesni, a potvrđuju da će stanje naše psihe u budućnosti biti još važnije za zdravlje. Naime, morat ćemo se naučiti nositi sa svim tim informacijama tako da pokažemo razumnu brigu za zdravlje, umjesto da te vijesti u nama razviju tjeskobu ili paralizirajući strah koji sigurno opterećuje naš imunosni sustav. Kao što smo vidjeli tijekom globalne krize zbog koronavirusa, nismo briljirali u razumnoj procjeni opasnosti po naše fizičko, ali i psihičko zdravlje. Mnogi su ljudi bili preležerni odbacujući svaku ideju osobne odgovornosti, a neke je strah paralizirao do te mjere da su time iznimno oslabjeli imunitet. A svome ćemo tijelu, a i društvu uopće, učiniti uslugu ako pronađemo zlatnu sredinu između te dvije ekstremne reakcije. Jer rješenje nije niti u negiranju opasnosti, ali niti u paraliziranju pojedinca ili društva u cijelosti.

I zato vrijedi dublje istražiti pitanje naših uvjerenja – hoćemo li izgubiti kontrolu nad sobom baš zbog spoznaje da su se u nama počele stvarati kancerogene stanice? Hoće li naš um početi djelovati protiv nas upravo zbog straha i stresa koji se javlja nakon spoznaje da danas imamo više kancerogenih stanica nego što smo ih imali prošle godine? Hoće li taj strah i taj stres zapravo biti ulje koje ćemo dodati na vatru kancerogenih stanica zbog čega će one poludjeti i početi se širiti u nama?

Problem sa strahom jest što opasnost ne mora biti stvarna da bismo se bojali. Samo treba biti percipirana. Mi samo trebamo osjećati da nas nešto ugrožava i strah će prodrijeti u nas. A ugrožava li nas to stvarno ili ne, sekundarno je pitanje. Subjektivni doživljaj stvarnosti uvijek je snažniji od objektivne stvarnosti same po sebi. Tako da se u našem tijelu ne moraju događati nezdravi procesi, ali ako nas je strah da se događaju, mi ćemo time oslabjeti psihu i tijelo i time zapravo povećati šanse da se takvi procesi i pokrenu. To je princip neželjenog samoispunjavajućeg proročanstva.

Jer možda je upravo naš odnos prema tijelu, odnos prema sebi i životu uopće, taj faktor koji presuđuje u kojem će smjeru otići neki štetni procesi. Hoće li te stanice odumrijeti same od sebe ili će se možda iscijeliti ili će pak ozbiljno zaprijetiti našem životu?

Sve to predstavlja izazove koji nemaju jednostavna rješenja i baš zbog toga moramo ozbiljnije istražiti drugi potencijalni uzrok pojave ili ubrzanja razvoja bolesti jer će nam upravo on ukazati na moguće razloge razvijanja bolesti u nekim ljudima, ali i što možemo raditi da ozdravimo nakon što se bolest već razvije. I ono što nikako ne smijemo zanemariti – naše nam istraživanje može pomoći da shvatimo što zapravo trebamo činiti da se uopće i ne razbolimo.

Vrijeme je da istraživana usmjerimo upravo u tom smjeru!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.