Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Ovisno o vrsti bolesti i brzini kojom se mijenja naš izgled, ovisit će i najčešći problemi u prihvaćanju promjena na tijelu. Dijabetes neće toliko brzo utjecati na izgled, ali hoće na životne navike, a razmjeri ovise o kojem se tipu radi. Bolest kao što je multipla skleroza ne donosi tako brze promjene pa taj segment na početku bitke za zdravlje nije toliko izražen kao kod ljudi koji prođu kemoterapiju i/ili mastektomiju.

Često sam čuo kritike da je riječ o površnim ljudima “jer kako možeš uopće žaliti za kosom ili grudima kada ti je život u pitanju”. Ali ljudi se osjećaju kako se osjećaju i ne možemo ih okrivljavati zbog toga. I možda tu i ima nešto taštine, ali nešto drugo mnogo je važnije.

Kada počne opadati kosa, pa i trepavice i obrve, a cijelo nam je tijelo bljedolikije, tada više bolest ne možemo sakriti.

Ni od sebe ni od svijeta!

Promjene na tijelu svima daju do znanja da smo bolesni! Tada smo najranjiviji i ta je ranjivost svima na izvol’te. Jer ne mijenja se samo naše tijelo, ne mijenja se samo to kako mi doživljavamo sebe, nego i kako nas drugi doživljavaju! A to onda opet utječe na to kako doživljavamo sebe.

Kasnije ću više o tome kako pronaći tu magičnu granicu između poistovjećivanja s bolešću i njezina negiranja. Zasad je dovoljno reći da je relativno teško sebe doživjeti kao cjelovito biće kada te okolina svede na bolest. Kada prestaneš biti osoba s imenom i prezimenom, vrlinama i manama. U njihovim si očima samo hodajuća dijagnoza koja ih plaši. Jer ih sili da se suoče s neugodnim emocijama ili s vlastitom smrtnošću, a najčešće oboje, i to simultano.

Zato su promjene na tijelu toliko šokantne za mnoge oboljele. Jer nije stvar u tome da je netko tašt pa plače za svojim kovrčama. Stvar je u tome da tada doista više ne možeš sakriti činjenicu da si bolestan. Ni od sebe ni od drugih. Neki ljudi tek tada zapravo shvate da su bolesni. Kao da se do tada to događalo nekom drugome, kao da su se nadali da je neka pogreška, da se radilo o snu iz kojeg će se svaki tren probuditi. I onda ugledaju to lice u ogledalu. Ugledaju tu obrijanu glavu, lice bez obrva ili trepavica ili nekog dijela tijela… Tada se doista ne možeš više sakriti od bolesti. Mnoge tek tada zapravo lupi stvarnost i vrlo često izbjegavaju ogledala u svom domu.

A kada počne opadati kosa i mijenjati se ten, ogledalo više nije samo u tvom domu nego u očima svih koje sretneš. Jer većina ljudi radi tu grešketinu da te svede na bolest. Samo te sažalijeva, a ne ohrabruje. I uz sve tvoje brige i strahove, taj neznalački stav okoline zna biti ogroman teret.

Problem često imamo i sa samima sobom jer nam je čudno vidjeti drugačijeg sebe. I nama je potrebno vrijeme da se naviknemo na drugačijeg sebe.

Naravno da moje iskustvo nije ni približno usporedivo s osobama koje prolaze kemoterapije, ali prije nekoliko godina ošišao sam se na ćelavo. Bilo je to u sklopu humanitarne akcije za udrugu Sve za nju koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Moje je iskustvo neusporedivo i s kim tko je stvarno u toj situaciji, ali baš zato što nisam imao nikakve zdravstvene probleme, bilo je zanimljivo koliko je meni samome bilo čudno vidjeti to lice u ogledalu i koliko je mojoj kćerkici bilo čudno. Nekoliko joj je dana bilo lakše ne gledati me. Dakle, meni je kosa nebitan dio identiteta, a moja kći zna da gubitak kose nije rezultat bolesti, no i dalje joj je bilo krajnje čudno i nije me mogla gledati. E sad zamislite… ako je i njoj trebalo vremena da se privikne, a nisam bio zdravstveno ugrožen, onda je sasvim logično da je taj trenutak najčešće iznimno stresan za sve koji se uz promjenu izgleda nose i s bolešću za koju tada sazna cijeli svijet koji nas potom prečesto svede samo na bolest. A dobivanje dijagnoze na površinu digne buretinu emocija.

Dakle, nije riječ primarno o taštini. Stvar je u tome da tek tada ta borba za zdravlje dobije opipljivost, tek tada postane stvarno stvarna. I za nas, i za sve oko nas.

A kako će teći proces prihvaćanja tijela i mirenja s njim, kao i uvijek, ovisi od osobe do osobe.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.