Fibrilacija atrija najčešća je srčana aritmija. Prevalencija i incidencija fribrilacije atrija u velikom je porastu. Danas otprilike 2,7 milijuna osoba u SAD-u  ima fibrilaciju atrija.

Očekuje se povećanje ovog broja bolesnika na 12 milijuna u 2050. godini. Fibrilacija atrija čvrsto je povezana s moždanim udarom. Bolesnici s fibrilacijom atrija imaju 5 puta veći rizik nastanka ishemijskog moždanog udara. Fibrilacija atrija odgovorna je za otprilike pola fatalnih cerebrovaskularnih događaja. Današnji napredak u antiaritmijskoj i antikoagulantnoj terapiji kao i u nefarmakološkom liječenju fibrilacije atrija značajno doprinosi učinkovitosti i sigurnosti modernog liječenja fibrilacije atrija.

Da bismo smanjili broj bolesnika s novonastalom fibrilacijom atrija potrebno je usredotočiti aktivnosti u preventivnoj strategiji. Starija životna dob je najvažniji prediktor fibrilacije atrija. Prevalencija fibrilacije atrija je oko 0,5% u dobi do 60 godine života, a u osoba iznad 80 godina života prevalencija je 10%. S povećanjem životne dobi za svakih 10 godina, dva puta povećava se rizik nastanka fibrilacije atrija. U muškaraca je rizik nastanka fibrilacije atrija 1,5 puta češći nego u žena.

Osim dobi u nezavisne čimbenika rizika ubrajamo arterijsku hipertenziju, šećernu bolest, hipertrofiju lijeve klijetke, preboljeli infarkt miokarda, zatajenje srca i bolesti srčanih zalistaka. Ostali rjeđi kardijalni uzroci firbrilacije atrija su miokarditis, hipertrofijska kardiomiopatija, bolesti provodnog sustava srca, prirođene srčane greške i bolesti perikarda.

U nekardijalne uzroke fibrilacije atrija ubrajamo hipertireozu, feokromocitom, pretilost, teške infekcije, bolesti dišnog sustava, alkoholizam, poremećaje elektrolitske ravnoteže i hipotermiju. Liječenje ovih predisponirajućih stanja ključ je prevencije firbilacije atrija. Na neke čimbenike rizika za fibrilaciju atrija ne možemo utjecati. Prepoznavanje tih čimbenika rizika ipak je važno za otkrivanje bolesnika i populacijskih grupa s povećanim rizikom.

Bolesnici s multiplim čimbenicima rizika imaju veću mogućnost nastanka fibrilacije atrija i trebaju nam biti primarni cilj u provođenju mjera primarne prevencije. Farmakoterapijska strategija za primarnu prevenciju fibrilacija atrija ubuhvaća antihipertenzivne lijekove, statine, omega-3 masne kiseline i antioksidanse. Blokatori beta-adrenergičnih receptora koriste se za kontrolu srčane frekvencije u bolesnika s fibrilacijom atrija i održavanje sinusnog ritma nakon kardioverzije.

Međutim, njihova uloga u primarnoj prevenciji fibrilacije atrija slabije je definirana. Rezultati istraživanja pokazuju smanjenje rizika nastanka fibrilacije atrija za 27% u bolesnika sa zatajenjem srca koji su primali beta-blokatore. Postoje dokazi da u bolesnika koji su podvrgnuti kardiokirurškim zahvatima beta-blokatori smanjuju rizik nastanka poslijeoperacijske fibrilacije atrija za 15-20%. Beta-blokatori imaju dvostruki učinak, smanjuju rizik nastanka fibrilacije atrija i imaju antihipertenzivni učinak.

Lijekovi iz skupine ACE inhibitora i blokatora angiotenzinskih receptora engl. (ARB), također smanjuju rizik nastanka fibrilacije atrija. ACE inhibitor trandolapril smanjuje incidenciju novonastale fibrilacije atrija za 47% u bolesnika sa sitoličkom disfunkcijom lijeve klijetke nakon infarkta miokarda. Drugi lijek iz ARB skupine losartan također smanjuje rizik nastanka fibrilacije atrija za 33%. I ostali lijekovi iz ARB skupine kao što su kandesartan i valsartan smanjuju rizik nastanka fibrilacije atrija.

Učinci upale, oksidacija lipida i neurohumoralni mehanizmi imaju udjela u aritmogenezi fibrilacije atrija. Statini imaju antifibrilacijski učinak smanjujući razinu CRP, pokazatelja upale. Rezultati studije JUPITER pokazali su smanjenjerizika nastanka fibrilacije atrija za 36%. U ovoj studiji istraživanje je provedeno na 17 000 bolesnika koji su primali statin rosuvastatin. Slično kao statini i omega-3 masne kiseline imaju antiupalni učinak, smanjuju razinu CRP i citokina što je mogući antiaritmijski učinak.

Prospektivne, opservacijske studije  pokazuju učinak omega-3 masnih kiselina na sniženje incidencije fibrilacije atrija. Rezultati istraživanja pokazuju da antioksidansi mogu imati ulogu u prevenciji fibrilacije atrija. Očekujemo buduće multicentrične, prospektivne, randomizirane studije o  učinkovitosti i sigurnosti različitih strategija primarne prevencije fibrilacije atrija. Možda će nam rezultati budućih studija dati odgovore na neka otvorena pitanja o učinkovitosti primarne prevencije fibrilacije atrija. U zaključku važno je naglasiti da rezultati studija pokazuju da je potrebna primarna prevencija fibrilacije. Terapija temeljena na smjernicama za liječenje arterijske hipertenzije, hiperlipidemije i infarkta miokarda korisna je i u primarnoj prevenciji fibrilacije atrija.