Dijagnoza OSAS-a se postavlja na osnovu prisutnih simptoma i znakova bolesti, primjenom određenih upitnika koje ispunjavaju bolesnici, a na osnovu kojih mogu ustanoviti da li imaju rizik od OSA (npr. „Berlinski upitnik“ koji ima 3 kategorije pitanja. Ukoliko su odgovori pozitivni u 2 ili više kategorija, radi se o visokorizičnoj osobi za OSA).

U cilju procijene poremećaja spavanja koristi se Epworthova ljestvica pospanosti (> 11 prekomjerna dnevna pospanost) ili Pitsburg indeks kvalitete sna (PSQI). STOP-BANG dijagnostički upitnik su kreirali anesteziolozi s ciljem jednostavnog probira za OSAS kako bi se procijenio perioperativni rizik. Sastoji se od 8 pitanja s DA/NE odgovorima (na 4 pitanja odgovara bolesnik, a na ostala 4 liječnik nakon pregleda bolesnika). Ukoliko su 3 ili više DA odgovora radi se o rizičnoj osobi za OSAS, a ukoliko je 5 ili više DA odgovora radi se o visokorizičnoj osobi za OSAS.

U dijagnostici OSAS-a važan je i fizikalni pregled bolesnika pri čemu se osobita pozornost pridaje prohodnosti ždrijela (smanjena je u slučajevima povećanog jezika, nepčane resice, tonula ili kod visokog tvrdog nepca, devijacije nosne pregrade), strukturi vrata (skraćen vrat širokog opsega > 40cm), indeksu tjelesne mase (> 30 kg/m2), obliku brade (uvučena brada), prisustvu drugih bolesti (neurološke, srčanožilne, arterijska hipertenzija, metabolički poremećaji).

Zlatni standard u postavljanju konačne dijagnoze OSAS je cjelonoćna polisomnografija. Prilikom snimanja polisomnografije prati se moždana aktivnost, rad srca, disanje, aktivnost mišića lica i udova, ponašanje bolesnika tijekom spavanja. U tu svrhu se postavljaju elektrode na tijelo bolesnika radi snimanja elektroencefalograma, elektrokardiograma, elektrookulograma, a prati se i saturacija arterijske krvi kisikom (pulsna oksimetrija), disanje, pokreti grudnog koša i trbuha. Ovakvom kompletnom polisomnografijom mogu se dijagnosticirati različiti poremećaji spavanja i disanja u spavanju: OSAS, sindrom centralne apneje u spavanju, sindrom alveolarne hipoventilacije, Cheyne-Stokesovo disanje, narkolepsija, epilepsija u spavanju, parasomnija… Prije polisomnografije bolesnik ne smije konzumirati alkoholna i kofeinska pića. Treba uzeti svoju uobičajenu terapiju.

Ukoliko postoji osnovana sumnja na OSAS može se koristiti portabilna kardiorespiratorna poligrafija. Tom dijagnostičkom metodom se prati manje parametara: elektroencefalogram, elektookulogram. Ona se može koristiti u bolesnikovim kućnim uvjetima, te bolesnik sam postavlja i skida uređaj i potom ga donosi liječniku.

Ukoliko se radi o umjereno ili teškom obliku OSAS, broj epizoda apneje i hipopneje je 15 ili više u jednom satu spavanja. Tada je potrebno učiniti polisomnografsko snimanje uz kontinuirani pozitivni tlak zraka putem nosne maske (CPAP- Continous Positive Air Pressure) radi procjene učinkovitosti i titracije optimalnog tlaka ventilacije.

Liječenje

Temelj liječenja OSAS je promjena loših životnih navika. Preporučuje se redukcija tjelesne težine pretilih bolesnika, redovita tjelesna aktivnost, apstinencija od alkoholnih pića, prestanak pušenja cigareta, te se prednost daje pavanju na boku. Potrebno je liječiti predisponirajuće čimbenike rizika za nastanak OSAS-a: hipotireozu, refluksnu bolest jednjaka, te ukoliko je moguće reducirati ili izbaciti uzimanje lijekova sedativnog učinka, opijata u dogovoru s liječnikom.

Najbolja terapija OSAS-a je primjena CPAP-a. Ovim uređajem se tijekom spavanja šire kolabirani gornji dišni putevi. CPAP treba koristiti redovito, optimalno 6h svaku noć. Ovi su uređaji prenosivi, pa ih bolesnik može ponijeti sa sobom ukoliko odlazi na put. Čim se CPAP počne primjenjivati bolesnik se osjeća subjektivno znatno bolje, subjektivne tegobe se znatno reduciraju, kod hipertoničara se postiže znatno bolja kontrola arterijskog tlaka, poboljšava se srčana funkcija kod bolesnika sa srčanim zatajenjem, smanjuje se rizik srčanih aritmija, moždanog udara, srčanožilnih događaja i mortaliteta.

Kako bi bolesnici ostali dosljedni u korištenju CPAP-a potrebna je podrška okoline, edukacija bolesnika i redovite liječničke kontrole.

Kod pojedinih bolesnika učinkoviti su uređaji koji podižu donju čeljust, određeni kirurški zahvati u cilju poboljšanja prohodnosti gornjih dišnih puteva. Primjenjuje se i električna stimulacija podjezičnog živca elektrodama koje se postavljaju potkožno.

Terapijski pristup bolesniku s OSAS-om treba biti multidisciplinaran i individualno prilagođen. Najvažnija je prevencija nastanka OSAS-a primjenom zdravih životnih navika, prevencijom čimbenika rizika koji se preklapaju i s onima za razvoj srčanožilnih bolesti.