Laringofaringealni refluks relativno je novi klinički entitet koji se javlja u literaturi zadnjih 30ak godina. Zovu ga još i „tihi refluks“.

Nastaje povratom želučanog sadržaja iz želuca kroz jednjak u ždrijelo i grkljan gdje, ostvarujući blizak kontakt s tkivom gornjeg dišnog sustava, može biti uzrokom različitih respiratornih simptoma. Kliničke manifestacije LPR-a najčešće se javljaju u području grkljana, međutim, zna se kako LPR može uzrokovati i simptome u nosu, sinusima, srednjem uhu, ždrijelu i plućima. Najčešći simptomi su: promuklost, suhoća grla, noćni laringospazam, kronični kašalj, kronično čišćenje grla, postanazalna sekrecija, bol u grlu, peckanje u ustima, otalgija, bol u trbuhu, mučnina. Najčešći uzrok LPR-a je disfunkcija sfinktera jednjaka, ekspozicija želučanom sadržaju i osjetljivost tkiva. Tihi refluks češći je kod novorođenčadi jer su sfinkteri nerazvijeni, kraći je jednjak i novorođenčad uglavnom većinu vremena leži. Jedan dio upalnih bolesti kao što su kronični laringitis i faringitis, kronični rinosinuitis te posebno u dječjoj dobi hiperplazija tonzila, sekretorni otitis i laringomalacija povezuju se s LPR-om. Također je dokazano da veliki postotak bolesnika s astmom ima LPR te da LPR može biti jedan od uzroka aspiracijske pneumonije, bronhiektazija i kronične opstruktivne plućne bolesti.

Za razliku od GERB-a koji može biti fiziološki, LPR je fiziološki samo u dojenčadi i male djece u kojih se tolerira nekoliko epizoda dnevno. LPR je „tihi“ i dnevni refluks dok je GERB „glasni“ i noćni refluks. Kod LPR-a imamo disfunkciju gornjeg, a kod GERB-a donjeg ezofagealnog sfinktera. Žgaravica je tipičan simptom kod GERB-a kojeg kod LPR-a nema. LPR je teže dijagnosticirati od GERB-a. Dijagnoza se postavlja kombinacijom anamneze, fizikalnog pregleda te jednog ili više testova, uključujući endoskopski pregled, pH-monitoriranje.

Najčešće promjene vidljive fiberendoskopskim pregledom grkljana, a koje se povezuju s LPR-om su: subglotični edem, obliteracija ventrikla, eritem ili hiperemija, edem glasnica, difuzni edem grkljana, hipertrofija stražnje komisure, granulom i gusti laringealni sekret.

Liječenje LPR-a prvenstveno iziskuje modifikaciju životnog stila:

• gubitak težine kod pretilih (iako je LPR češći kod mršavih)
• prestanak pušenja
• izbjegavanje alkohola
• redukcija uzimanja čokolade, masne hrane, citrusa, začinjene hrane, crnog vina, kave
• ne jesti bar 3 sata prije spavanja
• jesti češće manje obroke
• spavanje na uzvišenom uzglavlju, ali ne s previše jastuka u koje pacijent „utone“ te na taj način dolazi do savijanja tijela u predjelu vrata i pogoršanja tegoba
• ne podizati teške predmete
• izbjegavati dugotrajno sjedenje u položaju nagnutom prema naprijed
• ne nositi odjeću koja radi pritisak na abdomen

Ako promjene životnog stila ne poluče željeni rezultat potrebno je provesti adekvatnu antirefluksnu terapiju. Kao prva linija medikamentozne terapije preporučuju se IPP (esomeprazol, pantoprazol). Terapija se uzima u punoj dozi kroz barem 2 mjeseca nakon čega je potrebno napraviti reevaluacija kliničkog stanja pacijenta. Kada nastupi poboljšanje doza se smanjuje, a potom i potpuno ukida. Ukoliko ne postoji odgovarajući odgovor na liječenje IPP-om, nužno je pomisliti kako se radi o nekiselom ili slabo kiselom refluksu. Iako se IPP-i standardno primjenjuju u liječenju LPR-a u brojna istraživanja pokazala su da su manje učinkoviti nego u liječenju GERB-a te se zapravo smatra kako se lakši oblici LPR-a prvenstveno trebaju liječiti higijensko-dijetetskim mjerama, dok za IPP-ima treba posezati kod težih oblika bolesti koji ujedno zahtijevaju i dugotrajno liječenje. Antagonisti H2 receptora su lijekovi druge linije liječenja, dok kod djece mogu biti od pomoći prilikom skidanja sa terapije IPP-om.

Izostanak adekvatnog odgovora na strogo provedene higijensko – dijetetske mjere i adekvatno ordiniranu medikamentoznu terapiju može biti indikacija za kirurško liječenje refluksa.