Strahom obično nazivamo osjećaj tjeskobe ili vrlo intenzivne plašnje doživljene u prisutnosti neke opasnosti ili pomisli na nju.

Strahom obično nazivamo osjećaj tjeskobe ili vrlo intenzivne plašnje doživljene u prisutnosti neke opasnosti ili pomisli na nju. 

Anksioznost je stanje napetosti, zabrinutosti, očekivanja da će se nešto strašno dogoditi. To je bolno stanje bespomoćnosti i nezaštićenosti. Anksiozna reakcija je pokušaj da se tjeskoba i napetost oslobode putem tijela. Pritom dolazi do razvoja simptoma autonomnog živčanog sustava, reakcije pojedinih organa ili sustava.

Strah je zapravo plašnja od nečeg što je poznato i što se može označiti, dok anksioznost nije vezana ni uza što neposredno zamijećeno, ona označava strah od nepoznatog.

Može se reći da u osnovi postoje dvije vrste straha. Strah koji izaziva neka vanjska opasnost i onaj čiji je izvor u nama samima.

Katkad vanjskom opasnošću prikrivamo unutrašnju prijetnju. A primjer su fobije, kada se uzrok plašnje pripisuje nekom vanjskom objektu, koji se izbjegava. Fobije nas podsjećaju na situacije bespomoćnosti, razdvojenosti, napuštenosti, gubitka ljubavi, vlastitu smrt i smrt drugih.

Strahovi su dio normalnog razvoja. Odrastati nije lako. Djeca prolaze određene normalne razvojne faze koje donose izazove s kojima se dijete mora naučiti nositi.

Možemo reći da su strahovi dio normalnog razvoja i odrastanja i da se određeni strahovi pojavljuju u određenom razvojnom razdoblju. Dijete se uči nositi s njima i prerasti ih. Privikavanje na strah u male djece omogućuju igre ponavljanja zastrašujućih stvari i priče, bajke. Razvojem, strah postaje vezan za neuspjeh, poniženje, kaznene mjere, školsku sredinu, učitelja.

Pretjerana osjećajnost, odgojne pogreške, tjeskobe roditelja, životne okolnosti kao što su drame pri raspadu obitelji, napuštanje, podržavaju osjećajnost i povećavaju reakciju na strah.

Strah od napuštanja, strah od kazne i osjećaj krivnje ostavljaju trajan trag u nesvjesnom životu djetetove ličnosti i pojavljuju se u odrasloj dobi svaki put kad se vrate anksiozne situacije iz djetinjstva koje su fantazijski analogne: kod zabrane ispunjenja želje ili sukoba unutar ličnosti.

Uloga straha

Strah nas štiti od situacija koje bi mogle biti pogubne za nas. Nalazimo ga i kod životinja, a s obzirom na obrambeni karakter straha možemo reći da je evolucijski važan.

U stanjima straha osoba se nesvjesno i svjesno pokušava obraniti od prijetećeg objekta: srce počinje jače i brže udarati, krvni tlak se povisi, zjenice se prošire, mišići postaju napeti, disanje se produbi, usta postaju suha, pozornost se izoštri, a mi smo spremni na bijeg ili borbu.

U stanjima anksioznosti kada je opasnost u nama samima organizam se slično ponaša. U strahu od vanjskih opasnosti imamo jasan i određen povod i doživljavamo ga neposredno. Strah proizveden iznutra često je bez jasnog povoda i dolazi niotkuda, mučan je, uznemirujući, a može narasti i do panike, a da se ne vidi pravi razlog.

Dakle, anksioznost je neizbježna u svakodnevnom životu, ona je automatski odgovor na doživljaj opasnosti. Anksioznost je normalna reakcija na situaciju koja nas zabrinjava ili koju doživljavamo prijetećom, pa stoga svaka anksioznost nije patološka.

Određeni stupanj anksioznosti je koristan u svakodnevnom životu, upozorava na opasnost i priprema nas za situacije s kojima se suočavamo. Simptomi anksioznosti su izravne manifestacije pobuđenosti perifernoga autonomnog živčanog sustava (reakcija borba/bijeg).

Kada strah, zabrinutost i anksioznost prelaze uobičajenu razinu koja proizlazi iz životnih situacija ili kada su razvojno neprimjereni (npr. strah od odvajanja kod odrasle osobe) ili neprikladni u odnosu na situaciju, smatraju se klinički bitnima.

Ako psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će razviti anksiozni poremećaj. Osobe s anksioznim poremećajem imaju simptome anksioznosti bez poznavanja uzroka straha i bez obzira na bezrazložnost straha, oni ga ipak osjećaju.

Druga stanja u kojima se pojavljuje anksioznost

Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće (rastava braka), stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može stvoriti tjeskobu.

Slično, osoba koja je iskusila vrlo zastrašujuću situaciju, prometnu nesreću, smrt voljene osobe, zlostavljanje, može također ponijeti strah u svakodnevni život. Taj je problem poznat kao posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Anksioznost može biti prisutna i kao simptom ili sindrom u cijelom nizu različitih primarno tjelesnih i neuroloških bolesti i znatno utjecati i na stupanj patnje bolesnika i na ishod liječenja. S druge strane, primarno anksiozni poremećaji mogu oponašati različite primarno tjelesne ili neurološke bolesti i potaknuti na obavljanje brojnih skupih pretraga.

U bolesti koje dovode do stanja sličnih anksioznim poremećajima ubrajamo: srčane poremećaje; aritmije, koronarnu insuficijenciju, prolaps mitralne valvule, hipoksije, astmu, hiperventilaciju, opstruktivnu bolest pluća, endokrinološke bolesti kao što su hipo i hipertireodizam, temporalnu epilepsiju i druge.

Anksioznost koja se razvija do panike često potiče zloupotreba različitih droga, npr. kokaina, amfetamina, marihuane, alkohola.

Mnogi pokušavaju negirati svoje strahove, potisnuti ih jer ih doživljavaju kao ponižavajuću slabost, drugi uzimaju sredstva za smirenje, neki bježe u aktivnosti bježeći od sebe samih. Anksioznost može rasti sve do trenutka kada nas preplavi i onesposobi i počne hraniti samu sebe kada nastane začarani krug. Unutrašnji strah je često zamagljen, nejasan, mučan, ali on nam je i važan putokaz u spoznaji svoga unutrašnjeg svijeta, odnosa i očekivanja.