Agorafobiju treba razlikovati od drugih psihičkih poremećaja kao što su specifične fobije, anksiozni poremećaj zbog separacije. socijalna fobija, panični poremećaj, akutni stresni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj te veliki depresivni poremećaj.

Agorafobija – DSM-5

Da bi postavila dijagnoza agorafobije moraju biti zadovoljeni sljedeći dijagnostički kriteriji:  

– prisutan je značajan strah ili anksioznost vezano uz dvije (ili više) od pet navedenih situacija: 

1. Korištenje javnog prijevoza (automobili, autobusi, vlakovi, brodovi, avioni)
2. Boravak na otvorenim prostorima (npr. parkirališta, tržnice, mostovi)
3. Boravak u zatvorenim prostorima (npr. trgovine, kazališta, kina)
4. Stajanje u redu ili nalaženje u gužvi
5. Biti sam izvan kuće

Sljedeći važan kriterij je da se osoba boji ili izbjegava ove situacije jer razmišlja da bi bijeg mogao iz nje mogao biti težak ili da pomoć neće biti dostupna kada se razviju simptomi koji nalikuju panici ili su na neki drugi način onesposobljavajući ili neugodni. Simptomi koji nalikuju panici su simptomi (neki od 13 simptoma koji spadaju u kriterije za postavljanje dijagnoze paničnog napada), a drugi «onesposobljavajući ili neugodni simptomi» odnose se na simptome, kao što su npr. povraćanje i simptomi upale crijeva, kod starijih osoba strah od pada, a kod djece to može biti osjećaj dezorijentiranosti i izgubljenosti.

Situacije koje su agorafobične gotovo uvijek potiču strah ili anksioznost. Takve situacije osoba aktivno izbjegava ili se suočava s njima u prisustvu pratioca ili će ih uspjeti izdržati uz intenzivan strah ili anksioznost. Strah ili anksioznost javljaju se skoro svaki put kada se osoba nađe u situaciji koja je izvor straha. Ako se takvi osjećaji javljaju samo povremeno u navedenim situacijama, onda se ne može postaviti dijagnoza agorafobije.

Značajno je obilježje da strah ili anksioznost koji se javljaju nisu sukladni stvarnoj opasnosti koju takve agorafobične situacije mogu predstavljati. Takvo ponašanje i osjećaji koji se javljaju kod osobe (strah, anksioznost ili izbjegavajuće ponašanje) uzrok su klinički značajne patnje ili problema funkcioniranja u socijalnom, radnom ili drugim važnim aspektima života. Izbjegavanje može uključivati određeno ponašanje (promjena dnevne rutine kretanja, biraju se aktivnosti u blizini stanovanja da se izbjegne korištenje javnog prijevoza, itd.) ili razmišljanje (npr. osoba koristi na razne načine odvlačenje pažnje da bi se nosila s agorafobičnim situacijama).

U najtežim slučajevima, osoba može postati posve vezana uz kuću, ne može ju napustiti te na taj način postaje ovisna o tuđoj pomoći. Agorafobiju je važno liječiti jer inače postaje kronična.

Vrlo često se uz agorafobiju istovremeno javljaju i drugi psihički poremećaji, a najčešće su to ostali anksiozni poremećaji (panični poremećaj, specifične fobije, socijalni anksiozni poremećaj), depresivni poremećaji, poremećaj uzimanja alkohola i posttraumatski stresni poremećaj.

Agorafobiju treba razlikovati od drugih psihičkih poremećaja kao što su specifične fobije, anksiozni poremećaj zbog separacije. socijalna fobija, panični poremećaj, akutni stresni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj te veliki depresivni poremećaj. Ako su prisutna određena druga zdravstvena stanja (npr. Parkinsonova bolest, multipla skleroza ili kardiovaskularne bolesti), potrebno je isključiti postojanje agorafobije.