O povezanosti depresije i dijabetesa govori se još od 17. stoljeća kada je engleski liječnik T. Willis primijetio da se dijabetes pojavljuje kod osoba koje su doživjele značajne stresne životne događaje, bile izložene dugotrajnoj patnji ili žalosti.

Prema novijim istraživanjima kod najmanje jedne trećine osoba s dijabetesom prisutna je klinički značajna depresija. Stopa depresije češće je povišena kod pacijenata s dijabetesom tip 2. Istovremeno, osobe s depresivnim poremećajem imaju povećan rizik od razvoja dijabetesa. Nova istraživanja pokazuju da osobe s dijabetesom imaju povišen rizik za jednu ili dvije depresivne epizode tijekom života.

Dijabetes tip 2 obično se javlja nakon 40. godine života, a najviša incidencija je u 60-toj godini. Kod ovog tipa dijabetesa javljaju se različiti nivoi inzulinske rezistencije, poremećena je funkcija beta stanica gušterače uz sniženu sekreciju inzulina. Glavne karakteristike su povećanje indeksa tjelesne težine, tjelesna neaktivnost i abdominalna pretilost.

Rizični čimbenici za pojavu depresiju kod osoba s dijabetesom su ženski spol, mlađa dob (no, isto tako i starija dob, osobito ako su pridruženi drugi tjelesni zdravstveni problemi), samački život, nedostatna socijalna podrška, nizak socioekonomski status, akutne ili kasne komplikacije dijabetesa, dugotrajno loša kontrola glikemije i inzulinske terapije kod dijabetesa tipa 2. Nejasna je uloga ranijih depresivnih epizoda u pojavi budućih epizoda.

Još uvijek nije poznat točan mehanizam povezanosti depresije i dijabetesa. Vjerojatno fiziološka obilježja depresije i oštećena regulacija većeg broja sustava (hiperaktivnost osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, povišene razine kortizola, povećana aktivnost simpatikusa, povećanje interleukina-6, faktora tumorske nekroze, promjene u upalnim procesima), uz pretilost, metabolički sindrom i tjelesnu neaktivnost imaju značajnu ulogu u razvoju i daljnjem postojanju hiperglikemije. Vjerojatno se u podlozi radi o složenom biopsihosocijalnom mehanizmu.

Kod osoba s dijabetesom važna je doživotna briga o sebi koja uključuje samo-monitoriranje šećera u krvi, tjelovježbu, promjene u prehrani i uzimanje lijekova, kako bi se uspostavila zadovoljavajuća kontrola glikemije i smanjio rizik od razvoja ozbiljnih tjelesnih komplikacija. Depresija je često povezana s neželjenim ishodima dijabetesa, a neki podaci pokazuju da depresija pogoršava kontrolu glikemije jer otežava brigu o sebi. Isto tako, moguće je da povećan morbiditet i mortalitet povezan s depresijom kod osoba s dijabetesom ima i drugi mehanizam djelovanja, putem kardiovaskularnih bolesti i loše regulacije lipida.

Ponekad je moguće previdjeti prisutnost depresije kod osoba s dijabetesom tim više što se često smatra da je sniženo raspoloženje i otežano funkcioniranje uobičajena reakcija na ozbiljnu tjelesnu bolest.

Liječenje ovih bolesnika uključuje psihoterapiju i farmakoterapiju. Budući da se dijabetes često dijagnosticira tek nakon duljeg trajanja bolesti uz već razvijene tjelesne komplikacije, pri odabiru antidepresivne terapije važno je uzeti u obzir te čimbenike. Kod odabira optimalnog antidepresiva treba voditi računa o mogućim kardiotoksičnim i hepatotoksičnim učincima, utjecaju na tjelesnu težinu, mogućim interakcijama s drugim lijekovima koje pacijent koristi, uz izbjegavanje dnevne sedacije i seksualnih nuspojava.