Potreba da se ovisi o nekome ili o nečemu prožima razvoj i sazrijevanje svakog čovjeka. Što su djeca mlađa, to su i fizički i emocionalno ovisnija o osobi koja o njima brine. Osim osobne povijesti ova potreba prožima i povijest civilizacije.
 

Trajno emocionalno vezivanje ili privrženost  primarna je potreba ljudskog bića koja se zamjećuje već od samog rođenja, a usko je vezana uz majku ili drugu osobu koja novorođenu bebu njeguje i o kojoj skrbi. Privrženost predstavlja trajnu emocionalnu vezu između djeteta i majke sa ciljem regulacije osjećaja sigurnosti, s naglaskom na pružanje kontinuiteta u osjećaju sigurnosti kod djeteta.

Zbog obiteljske povijesti i profesionalnih iskustava, britanski psihoanalitičar  John Bowlby  profesionalno se usmjerava na dokazivanje  fundamentalnog značenje privrženosti u razvoju čovjeka od njegova rođenja. U poslijeratnim 50-tim godinama  prošlog stoljeća organizira sustav praćenja dojenčadi u sirotištima i dokazuje transgeneracijski prijenos teškoća privrženosti.

Prema Bowlby-ju, pet je instinktivnih reakcija djeteta koje spadaju u tzv. ponašanje vezivanja: sisanje, hvatanje, slijeđenje, plakanje, smijanje
Majčino prihvaćanje slijeđenja i hvatanja je u skladu sa povoljnim emocionalnim razvojem. Ponašanje vezivanja od strane majke uključuje dodir, držanje, umirivanje.

Razvoj privrženosti:

1. 0-2 mjeseca – fizičke karakteristike novorođenčeta privlače majku, novorođenče je privučeno mirisom i glasom majke
2. 2-7 mjeseci – dojenče je zadovoljno majkom, istodobno razlikuje više osoba koje o njemu brinu i može sa njima stupiti u interakciju
3. 7-12 mjeseci – jasno je izraženo vezivanje za majku kroz separacijsku anksioznost i protest, tu se razvija ponašanje vezivanja. U slučaju odvajanja tipične faze ponašanja su protest, povlačenje, očaj. Strah predstavlja adaptivni odgovor na preživljavanje. Protest  može biti osnova kasnije psihopatologije. Očaj znači reorganizaciju i traženje zamjene za majku. Čežnja predstavlja pomiješano ponovno razočarenje u nemogućnosti nadomještanja majke. Bol je nepovratni gubitak Separacijska anksioznost predstavlja  nadu da se gubitak može nadoknaditi.
4. 12-18 mjeseci – majka je sigurna baza od koje odlazi u istraživanje, vraća joj se u trenucima opasnosti, blizina majke potiče sigurnost.

“Majka je sigurna baza” – Ainsworth, “Majka je svjetionik orjentacije od koje odlazi u svijet i vraća se u trenucima nesigurnosti” – M. Mahler. Ponašanje vezivanja štiti od fizičkog i psihološkog ozljeđivanja. Razvija se neovisno od nagona za hranom, vodom, toplinom i razmnožavanjem Ponašanje vezivanja traje kroz čitav život a očituje se i kroz kapacitet za socijalizaciju.

Klasifikacija privrženosti: 

SIGURNO PRIVRŽENA DJECA
U uvjetima strane situacije ne pokazuju veću uznemirenost kod odvajanja. Pri ponovnom susretu s majkom, pozdravljaju je i aktivno traže interakciju s njom. Kod male djece se očituje kroz sigurnost, povjerenje u druge, oslanjanje na druge, pozitivna očekivanja, suosjećanje. Kod djece predškolske dobi se očituje kroz empatiju, elastičnu narav, bolji odnos s vršnjacima, manje agresivnosti, bolju socijalnu kompetentnost, dok se kod djece školske dobi uočava bolje samopoštovanje, bolje razumijevanje sebe, veću neovisnost, bliska prijateljstva, optimalni pogled na svijet oko sebe.

IZBJEGAVAJUĆA DJECA
Nakon odvajanja od majke pokazuju ograničen ili nikakav distres. Kod ponovnog susreta s majkom izbjegavaju ili ignoriraju majku, usmjeravajući se na igračke, tj. fokusiraju se na druge objekte kako bi deaktivirali osjećaj nesigurnosti.U obitelji majka reagira negativno na djetetove pokušaje da ostvari kontakt, kad je dijete depresivno majka se udaljuje, njeno je ponašanje je odbacujuće.

OPIRUĆA ILI AMBIVALENTNA DJECA
Pri ponovnom susretu s majkom pokazuju ljutito odbacujuće ponašanje kombinirano s traženjem blizine i kontakta. Majčina blizina ih ne umiruje. U obiteljskim su okolnostima naučeni da je majka dostupna samo ako se od nje stalno traži pažnja. Majke pokazuju nekonzistentno ponašanje.

DEZORGANIZIRANA DJECA
Pri ponovnom susretu s majkom ponašaju se dezorganizirano, konfuzno, besciljno (tako se ponaša 80% zlostavljane djece). U prisustvu majke mogu reagirati strahom, “zamrzavanjem”. Ova djeca nemaju jasnu strategiju kako izići na kraj sa stresom i figurom privrženosti.

Tipovi privrženosti kod odraslih:

1. AUTONOMNI, SIGURNI – cijene svoj odnos s roditeljima, sijećanja na rani odnos su konkretna i smislena
2. ODBACUJUĆI – pokazuju izbjegavanje kroz sjećanja, idealiziraju ili obezvrjeđuju rane odnose
3. PREOKUPIRAJUĆI – sjećanja su konfuzna, skloni su ljutnji ili pasivnom stavu prema roditeljima
4. NERAZRIJEŠENI – u priči o djetinjstvu prisutna je dezorganizacija.

Primarna, dakle,  potreba da se ovisi o nekome, polazna je točka u razvoju privrženosti. Privrženost je temelj neovisnosti. Kvalitetno osamostaljivanje nije moguće bez kvalitetne privrženosti. Međutim, neka djeca ipak odrastaju neutješena, osamljena, nesigurna, razočarana. U stalnom su traganju za “sigurnom bazom”, u stalnom nastojanju da promijene realitet koji je okrutan i bolan. Njihovo traganje prepoznaje se i u odrasloj dobi.

O potrebi čovjeka da olakša duševnu bol i umanji strah govori povijest civilizacije. Prisutna je u svim kulturama i svakom tragu ljudske aktivnosti. Zadovoljenje ove potrebe najučestalije je kroz uporabu “čarobnih napitaka” koji brišu bol, a u novi i boji realitet vode “odmah”. Droga i alkohol koristili su se pri rođenju novog člana zajednice, nakon pobjeda i poraza u ratovima, tijekom vjenčanja, bolesti i smrti u zajednici. Iako je uporaba droge i alkoholai nekoć bilo svakodnevna pojava, u današnjem je vremenu društveni problem. Koliko su nekoć pravila lokalnih zajednica bila čvršća pa je time i uporaba droge i alkohola bila pod  većom kontrolom, koliko je utjecala migracija stanovništva na područja sa slabijom kontrolom lokalne zajedice, koliko je na ovaj problem utjecao razvoj trgovine, a  koliko i neosvještenost o stvarnoj štetnosti droge i alkohola.

Globalne promjene socijalizacijskih uvijeta u modernoj obitelji drastično su utjecala na rane razvojne uvijete. To je rezultiralo razvojnim poremećajima  i “defektima nove mladeži koja se nastoji izlječiti i kompenzirati konzumacijom droga koje vode u ovisnost (Hass 1974). Klasično psihoanalitičko objašnjenje ovisnosti jest da je ovisnik o nekome postao ovisnik o nečemu. Uzimanje sredstva ovisnosti može se objasniti kao identifikacija s izgubljenim voljenim objektima(Abraham 1908.,Fenichel 1945.,Winnicott 1951.)

Osnova ovisnosti je kompleks manje vrijednosti, a ovisnik će učiniti sve kako bi promijenio to nepodnošljivo stanje. Zbog toga se ovisnici povlače iz interpersonalnih relacija te im droga postaje jedini prijatelj. Stolorov i Kohut 1977. razvijaju hipotezu da se kod osoba razvije bijes kad shvate da nisu svemoguće, npr. da ne mogu sve razumijeti, zapamtiti, predvidjeti. Droga je idealni element koji razbija ovakvo afektivno stanje – bijes se gubi i vraća se osjećaj svemoći.Dodes 1984,1990 govori o odnosima ovisnika koji su karakteizirani visokim stupnjem ambivalencije, Takav je i njihov odnos prema sredstvu ovisnosti; s jedne je strane  idealan, a s druge strane loš i trajno ugrožava i njih i njihovu sredinu.

PRIKAZ SLUČAJA
Eva, 8 godina. Živi s ocem i njegovom partnericom koja je aktualno u visokom stupnju trudnoće. Majka živi s novim partnerom i polubratom od 8 mjeseci, neredovito viđa Evu.

Razlog dolaska: odbija hranu te je zaprimljena na Odjel gastroenterologije u više navrata zadnja četiri mjeseca. Uz to iskazuje poremećaje u ponašanju u školi, nemirna je, stalno priča. Sklona je laganju, otuđuje stvari vršnjacima, napušta svojevoljno školu, ima smetnje usnivanja.

Psihički status: pothranjena, blijeda. Tjeskobna. U kontaktu je nedistancirana, hvali ispitivačev izgled, prostoriju, igračke. Ne pokazuje separacijsku tjeskobu i rado ostaje sama s ispitivačem. Pažnja je lako otklonjiva. Odgovori na pitanja su socijalno poželjni, želi se dopasti. Izbjegava razgovor o roditeljima. U zadacima koji zahtijevaju dosljednost ne pokazuje dovoljno kapaciteta.Afektivno je blijeda, povišenog raspoloženja. Dominantna je neselektivna druželjubivost i emocionalna depriviranost kao i nizak prag tolerancije na frustraciju.

Osobna anamneza:
Trudnoća s Evom nije bila planirana. Trudnoća je bila urednog tijeka, porod u terminu, prirodnim putem. Rani psihomotorni razvoj je bio uredan, nije teže bolovala. Predškolsku ustanovu pohađa bez separacijskih smetnji i smetnji u ponašanju. U školu se uključila bez većih teškoća. Dobro uklopljena među vršnjake, marljiva učenica. Brak roditelja je trajao 4 godine. Potom majka s Evom napušta oca, nakon kraćeg vremena od nekoliko mjeseci Eva odlazi živjeti s ocem. Prema navodu oca, majka je Evu ostavila ocu na kućnom pragu bez prethodne najave, po navodu majke, je Eva kod oca ostala dogovorno, jer majka nije imala sredstava za njeno uzdržavanje. Majka je u djetinjstvu bila neko vrijeme smještena u Domu za odgoj. Očeva anamneza -prigodno konzumiranje alkohola, boluje od povišenog krvnog tlaka. Očeva partnerica-ovo joj je drugi brak. Iz prvog braka ima dvoje djece koja su ostala živjeti s ocem.

Psihologijsko testiranje:
Uredan razvoj inteligencije i poučenosti s nešto smanjenom razinom pažnje i koncentracije što se može pripisati afektivnim čimbenicima. Pojačano impulzivna, depresivna. Socijalna prilagodljivost je snižena. Profil emocija bilježi osjećaj inferiornosti, narušeno samopoštovanje.

EEG nalaz: uredan

Nalaz gastroenterologa: b.o.

Liječenje:

• individualna psihoterapija svakodnevno tijekom hospitalizacije s ciljem razvoja pozitivnog transfera i korekcije maladaptivnih obrazaca ponašanja , potom jednom tjedno nakon hospitalizacije uz individualne razgovore s ocem i s majkom. U razgovorima s ocem i majkom naglasak na važnosti smanjivanja međusobnih konflikata, dosljednost susreta s majkom
• uključivanje medikamenata- antidepresiva uz anksiolitik prema potrebi
• uključivanje u grupnu psihoterapiju

Tijek liječenja:

• u nazočnosti terapeuta tijekom hospitalizacije se usopstavi zadovoljavajući bioritam hranjenja, redovita u pohađanju bolničke škole
• djevojčica izražava veliku anksioznost u razgovru o otpustu iz bolnice
• po demisiji, unatoč redovitom uzimanju lijekova i promjeni roditeljskog stila prilikom uzimanja obroka, djevojčica se ponaovo zaprima na Odjel gastroenterologije zbog odbijanja uzimanja hrane i vode.
• tijekom slijedeće hospitalizacije, očeva partnerica rađa djevojčicu, Eva izražava zadovoljstvo, no istovremeno otpor za odlaskom kući. U bolnici je bioritam hranjenja uredan
• po otpustu se isti obrazac ponašanja ponavlja te je otac odvodi u specijalizirnu psihijatrijsku ustanovu u drugi grad
• po demisiji iz iste maladaptivni obrazac ponašanja se ponavlja , te se ponovo hospitalizira na Odjel gastroenterologije gdje je Eva urednog funkcioniranja u pogledu uzimanja hrane, spavanja i školskih obveza, uz motiviranost za individualne razgovore
• Uključuje se nadležan CZSS, majka i otac kako bi se razgovaralo o najpovoljnijim mogućnostima za daljnji život djevojčice
• Dogovoren je boravak djevojčice kod majke u određenom periodu uz redovito pohađanje grupne psihoterapije.
• Uz smanjenje konflikta među roditeljima, isti se pokazao učinkovitim za psihičko zdravlje djevojčice

Rezultati liječenja:
Eva je dovršila ciklus psihoterapije, od boravka kod majke nije više pokazivala probleme u vezane za bioritam hranjenja kao niti probleme u ponašanju u školi. Nakon 6-to mjesečnog uzimanja medikamenata, isti su isključeni.

Zaključak:
U situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete, potreba za roditeljem se aktivira, te dijete traži zaštitu. Stil privrženosti ovisi o roditeljskoj sposobnosti da uoči potrebu djeteta za bliskošću s njim. Drugim riječima, temeljem roditeljskog kapaciteta  za privrženost dijete gradi pozitivnu sliku o sebi kao biću vrijednom ljubavi i pažnje. Tijekom odrastanja, ovaj obrazac ponašanja, dijete preslikava na odnose s drugim ljudima. Privrženost nije ovisnost. Privrženost podržava neovisnost.