Kad osoba dođe na pregled psihijatru ili samo u nakani potražiti savjet glede stanja koje ju zabrinjava ili opterećuje, tijekom razgovora postupno prominira opći stav spram psihijatrije te same medikamentozne terapije (lijekova) koje osobe često identificiraju uz obilje predrasuda i krivih stavova i interpretacija..

Kad osoba dođe na pregled psihijatru ili samo u nakani potražiti savjet glede stanja koje ju zabrinjava ili opterećuje, tijekom razgovora postupno prominira opći stav spram psihijatrije te same medikamentozne terapije (lijekova) koje osobe često identificiraju uz obilje predrasuda i krivih stavova i interpretacija.

Često se tijekom već prvog susreta dade iščitati stav osobe prema medikaciji te sve bojazni koje ona nosi sa sobom. Konkretno razmišljanja idu od pitanja jesu li joj lijekovi doista potrebni, što oni nose sa sobom, kakav je učinak lijeka te pogotovo kakve nuspojave lijekovi nose sa sobom, koliko dugo treba uzimati terapiju, kada i u kolikoj dozi itd… Posebno osoba traži na indirektan način potvrdu lišenja bojazni kako ista ne boluje od teške duševne bolesti i kako je ista duševno zdrava.

Tijekom prvog pregleda pokušavam ugrubo bez opterećivanja detaljima, osobu uputiti o kakvim se tegobama radi, kakvo je moje viđenje problema s kojim ćemo se zajedno nositi, iznijeti plan i ideju terapijskih algoritama i modaliteta  te prijedlog terapijskog  plana. Iskreno navodim pacijentu da je moj posao velikim dijelom predložiti osobi plan tretmana a na istoj je odabrati put k ozdravljenju. Dakle, sklapamo terapijski dogovor (ili ugovor) u kojem obje strane imaju svoju odgovornost a u čijoj osnovi je uzajamno povjerenje i poštovanje.

Često pacijent u kasnijim fazama suradnje želi više doznati o načinu djelovanja lijeka, iako uz medikamentoznu terapiju pokušavam osobi približiti i osnovne psihološke aspekte stanja u kojoj se nalazi.

Predrasude spram medikamentozne terapije idu od bojazni da su lijekovi „droga, otrov u maloj dozi“ te kako će od istih postati „robot, zombi, biti će zabijena i samo će spavati, neće biti ta nego neka druga osoba, postati će ovisna o lijekovima..“ a posebno kako će se nositi s nizom nuspojava koje su navadene u popratnoj informativnoj listi u kutiji s lijekom.  Budimo iskreni, svatko bi od nas imao sličan stav u navedenoj situaciji.

Dakle, kako  osobi pojasniti da  lijekovi nisu „droge niti otrovi koji liječe u manjoj dozi te kako ne uništavaju tjelesno zdravlje, jetru, bubrege. Odnosno, jedno liječe a drugo (ne) truju…“

Da bi objasnili narečeno, dobro je pokušati reći kako su simptomi konkretnog stanja ili bolesti posljedica promjena u mozgu a uslijed, najčešće, određenih životnih stresogenih čimbenika, emocionalnih stanja, tjelesnih bolesti, učinaka određenih tvari na središnji živčani sustav… Sve navedeno, posljedično u našem mozgu, pojednostavljeno rečeno, dovodi do poremećaja u ravnoteži određenih tvari koje se nalaze između neurona tj. moždanih stanica; takozvanih neurotransmitera. Ovi neurotransmiteri su važni upravo zato jer prenose informacije s jednog neurona na drugi, djelujući na određena mjesta koja zovemo receptorima. Kada dođe do disbalansa ili neravnoteže u koncentraciji neurotransmitera, pojednostavljeno, javlja se bolest. Lijekovi pak blokirajući ili stimulirajući određene receptore taj disbalans opet dovode u ravnotežu i tako eliminiraju simptome same bolesti.

Doduše bitno je reći da svi lijekovi, pa tako i ovi koje preporučamo u psihijatriji, imaju određene nuspojave, a sve iz razloga jer  još uvijek nisu proizvedeni lijekovi koji  djeluju u cijelosti ciljano na određenu stanicu ili organ u našem tijelu. Istina je također, da svaka slijedeća generacija psihofarmaka ima snažniji ciljani učinak te manje izražene nuspojave u odnosu na prethodu generaciju lijekova.

U početku propisivanja psihotropnih ljekova nažalost bile su zastupljene brojne nuspojave koje su u velikom dijelu kompromitirale compliance pacijenta, odnosno bile su jedan od osnovnih razloga otpora pacijenata k medikaciji.

No kako znanost, a tako i dostignuća u medicini napreduju, izvjesno je da će se u budućnosti  jednokratnom aplikacijom nekog lijeka  vjerojatno moći kontrolirati simptomi određene bolesti na dulji vremenski period, a kao vrhunac uzbuđujuće medicinske budućnosti biti će individualno određivanje medikamentozne terapije, što znači da će svatko od nas sukladno svojoj „genskoj i enzimskoj mapi“ primati točno određeni ciljani lijek koji najviše odgovara nama odnosno našem tijelu. Fantastično, zar ne?

Jedna mala anegdota iz prakse:  gospođa (80) godina  žalila mi se na nesanicu. Predložio sam joj  određenu terapiju kako bi lakše usnula, na što sam dobio  odgovor da ipak radije neće uzimati ništa da se ne navikne na lijek- jer što će  kada ostari a lijek prestane djelovati!?