Sindrom izgaranja (“burn-out” sindrom) stanje je psihičke, emocionalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim i prolongiranim stresom, odnosno odgođeni odgovor.

Sindrom izgaranja (“burn-out” sindrom) stanje je psihičke, emocionalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim i prolongiranim stresom, odnosno odgođeni odgovor na različite kronične stresne događaje na radnom mjestu. To je stanje psihičke i emocionalne iscrpljenosti koje posljedično dovodi do smanjenja produktivnosti na poslu. Neusklađenost ideja, zadataka i ciljeva, u pokušaju usklađivanja i izvršavanja dovodi do izrazite iscrpljenosti. Ako se ne uspije u toj nakani, javlja se tenzija i nezadovoljstvo te  konačno sindrom izgaranja.

Simptomi sindroma izgaranja su nesanica, učestalo buđenje, osjećaj iscrpljenosti uz smanjenu radnu efikasnost, umor, malaksalost, glavobolja, želučane tegobe, bol u leđima, razdražljivost, eksplozivnost, nervoza, potištenost, osjećaj beznađa i gubitka, pesimizam, narušen odnos s kolegama. Kao glavne karakteristike ističu se depersonalizacija, emocionalna iscrpljenost i gubitak radne sposobnosti. Depersonalizaciju obilježava ciničan i negativan odnos prema prema klijentima, uz postupno distanciranje od njih i radnih kolega. Razvija se nestrpljivost, gubitak interesa. Zbog prevelike opterećenosti poslom razvija se emocionalna iscrpljenost, a prati ju i tjelesna iscrpljenost. Javlja se osjećaj gubitka snage, ali i volje za radom. Gubitak radne sposobnosti javlja se zbog osjećaja osobe da gubi kompetentnost i postaje neuspješna.

Sindrom izgaranja ima nekoliko faza:

1. Faza medenog mjeseca – osoba je vesela zbog posla, entuzijastična, osjeća se ispunjeno. 
2. Realnost – primjećuju se nesavršenosti, zadataka ima sve više i sve su teži. Osoba se sve više trudi i radi sve napornije, no prisutan je osjećaj razočaranosti, nezadovoljstva i frustriranosti. 
3. Faza razočaranja – javlja se osjećaj umora, nervoze, ljutnje, kritičnost prema kolegama i nadređenima, promjene tjelesne težine i smetnje spavanja. Sve je izraženija depresija i anksioznost te učestalo obolijevanje. 
4. Faza alarma – prevladava iscrpljenost, osjećaj stalnog neuspjeha, gubitak samopouzdanja, osjećaj nesposobnosti da se išta promijeni.

Prilikom suočavanja s ovim problemom važno je sljedeće:

1. Identicificirati postojanje sindroma – prepoznati stresore u radnom okruženju, uočiti kako su stresori povezani sa sindromom izgaranja te njihovu povezanost s depresivnim i anksioznim smetnjama.
2. Pronaći način nošenja s ovim sindromom.
3. Pokušati izbjeći razvoj ovog sindroma.
4. Oporavak od sindroma.

U liječenju ovog sindroma primjenjuje se psihoterapija i savjetovanje, osobito u fazi kada se pojave negativni odnosi s kolegama, depersonalizacija, distanciranje, emocionalna iscrpljenost, povlačenje u sebe i gubitak radne sposobnosti. Posebno je važno uzeti u obzir stresore koji su doveli do razvoja ovog sindroma.

Preporučuje se usvajanje zdravih stilova života, uključujući zdraviju i redovitu prehranu, smanjivanje ili izbacivanje konzumacije nikotina, kofeina i šećera, bavljenje tjelesnom aktivnošću, dovoljno vremena za san i odmor, izbaciti aktivnosti koje nisu nužne, a predstavljaju opterećenje.