Štitna žlijezda (štitnjača, lat. glandula thyreoidea), endokrina žlijezda, nalazi se na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Leptirastog je oblika, sliči na slovo H sa stanjenim.

Štitna žlijezda

Štitna žlijezda (štitnjača, lat. glandula thyreoidea), endokrina žlijezda, nalazi se na prednjoj strani vrata, ispod grkljana. Leptirastog je oblika, sliči na slovo H sa stanjenim prednjim dijelom, isthmus, koji leži ispred dušnika, i dva režnja, koji leže postranično uz dušnik i grkljan. Štitasta žlijezda je teška tridesetak grama.

Glavni hormoni štitaste žlijezde su- tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Pod nadzorom hipofize (hormon – TSH) i hipotalamusa (hormon – TRH) štitasta žlijezda izlučuje T4 uz autoregulaciju pa se izlučivanje aktivira čim se smanji razina tog hormona u krvi.

T3 i T4 reguliraju intenzitet metabolizma u tijelu. Pri manjku hormona bazalni se metabolizam smanjuje 40%. Uz ta dva hormona štitasta žlijezda izlučuje i kalcitonin, hormon koji sudjeluje u regulaciji koncentracije kalcijevih iona u tjelesnim tekućinama.

Za sintezu hormona štitaste žlijezde potreban je jod. Jod dobivamo uglavnom iz hrane. Dovoljna količina joda je oko 50 mg godišnje.

Ako štitna žlijezda izlučuje premalo hormona, inhibicija hipofize i hipotalamusa bit će smanjena pa će se poticanje štitaste žlijezde povećati. To se, na primjer, događa u slučajevima gušavosti kojoj je uzrok nedostatka joda u hrani. U takvim okolnostima štitasta žlijezda ne može proizvoditi dostatnu količinu hormona pa hipofiza izlučuje mnogo TSH, a tkivo se štitaste žlijezde znatno povećava.

Tireoiditisi su heterogena skupina upalnih bolesti štitnjače.

Subakutni granulomatozni tireoiditis

Subakutni granulomatozni tireoiditis (De Quervainov tireoiditis) upala je štitnjače nepoznate etiologije u kojoj dolazi do granulomatzone reakcije s multinuklearnim divovskim stanicama.

Radi se o upali štitnjače kojoj, u pravilu, prethodi virusna infekcija gornjeg dijela respiratornog sustava. Vodeći simptom je, zapravo, bolnost štitnjače, odnosno u vratu koja se, karakteristično, premješta s jedne strane na drugu, može se širiti u čeljust, uši, a pojačava se gutanjem i okretanjem glave. Štitnjača postaje sve osjetljivijom na palpaciju, osoba obično razvije subfebrilne temperature, izražen je umor, prostracija, a najčešće se javlja u „kasno“ ljeto i jesen.

Upala uzrokuje pojačanu destrukciju parenhima što se očituje kliničkom simptomatologijom tireotoksikoze a ne hipertireoze jer nema pojačane produkcije hormona. Uz kliničku sliku, anamnezu, laboratorijske nalaze u dijagnostici nam pomaže UZV štitnjače( izrazita hipoehogenost), scintigrafija štitnjače (izostanak akumulacije radiojodida) i citopunkcija. (granulomatozna upala s orijaškim stanicama).

Tireotoksikoza

Tireotoksikoza je obično reverzibilna, no ako se radi o opsežnoj destrukciji folikula perzistira i trajna hipotireoza koja zahtjeva supstituciju. Prognoza bolesti ovisi o ranoj dijagnozi i liječenju; visokim dozama acetilsalicilne kiseline, a u težim slučajevima primjenjuje se i glukokortikoidna terapija. Ovisno o izraženosti tireotoksikoze često su potrebiti beta blokatori i sedativi, dok  primjena tireostatske terapije nije korisna, već  naprotiv precipitira kasniji razvoj trajne hipotireoze.

Važnost rane dijagnoze i liječenja ponajprije leži u baš u činjenici da je kod DeQuarvainog tireoiditisa, s obzirom da se radi o tireotoksikozi bez hipertireoze, za razliku od autoimune hipertireoze i toksične nodozne strume, primjena tireostatika kontraindicirana, te se ne bi smjelo zamijeniti ove, patofiziološki i klinički, različite entitete.