Do Freuda, neuroze su smatrane organskim poremećajima. Freud je uveo ideju o neurozi kao psihogenom poremećaju, razvijajući paralelno, nama već poznate metode rada (hipnozu sa sugestijom uz katarzu, a zatim slobodne asocijacije), kao i teoriju geneze i fenomenologije tih poremećaja.

Za terapeuta čiji se rad temelji na psihoanalitičkoj teoriji objektnih odnosa, neurotičan pacijent ne predstavlja osobitost u odnosu na pacijente drugačijih profila. To je zato što rad u transferu podrazumijeva regresiju ličnosti na primitivne razine funkcioniranja, sa kojih se onda kreće u restrukturiranje. U tom smislu i slabo neurotičan pacijent aktivirati će u sebi neke inkapsulirane autistične dubine, u kojima će se ponašati prema terapeutu na način, kao i granični pacijent, a zatim će sa tih nivoa regresije krenuti naprijed sličnim procesima, bez obzira na početnu patologiju (tj. neurozu). Razlike među pacijentima ipak ima, ali možda više u kvantitativnom odnosu intrapsihičkih snaga, nego u kvaliteti transfernog odnosa tokom regresije.

Za razliku od poremećaja karaktera, kod kojih se je ego patološki prilagodio na intrapsihički konflikt i time ukinuo potrebu za simptomom, kod neuroza osobnost pati od simptoma, tj., kako kaže Fenichel, slom u prilagođavanju (simptom) se događa egu pasivno i protiv njegove volje. Time zapravo, sugeriramo da u neurotičnom pacijentu postoji jedan odrasli dio, s kojim je pacijent identificiran, a s druge strane infantilni dio, koji se protiv pacijentove volje oglašava u simptomima. Razlog pacijentovog dolaska terapeutu je patnja zbog simptoma.

Ono što ga odmah izdvaja u odnosu na pacijente sa drugim vrstama poremećaja je to da on sam sebe dovodi na terapiju i visoko je motiviran da se oslobodi simptoma, a zatim što prihvaća zahtjeve rada i suradnju sa terapeutom od početka. Za razliku od toga, u radu sa graničnim ili psihotičnim poremećajima i delikvenciji, postoje osobitosti koje podsjećaju na psihoterapiju djece, u tom smislu  da se mora osigurati vanjski autoritet ili institucija (vanjski odrasli agens) da, periodično ili stalno podržava i pacijenta i terapeutski rad. Taj odrasli agens, u slučaju neurotičnog pacijenta, nalazi se u njemu samom, i u tome je, čini nam se, osnovna specifičnost rada sa tom vrstom poremećaja.

Međutim ta ista osobina – prevalencija odraslog dijela u osobnosti neurotičnog pacijenta – koja čini psihoterapiju neuroza lakšom, može istovremeno predstavljati i njenu glavnu teškoću. To naravno ovisi od ambicija same psihoterapije. Cilj psihoanalitičke terapije neurotičnog poremećaja je da se odrasli dio osobnosti učini sposobnim da razumije, prihvati i primi u sebe infantilni, neurotični dio, koji se simbolički aktualizira u simptomima. Da bi se to postiglo, potrebno je, kroz transfer, omogućiti regresiju cjelokupne pacijentove osobnosti do nivoa onog neprihvaćenog infantilnog djela, koji proizvodi simptom. Takva globalna regresija omogućuje premještanje infantilnog konflikta iz simptoma u terapeutski odnos, pa će dalje, od uspješnog vođenja transfernog procesa  ovisiti i njegovo razrješavanje simptoma. Ono što čini paradoks u radu sa neurotičarima nije simptom, nego upravo ono što je u pacijentu odraslo i relativno zdravo.

Taj odrasli dio pacijentove osobnosti, sa kojim terapeut pravi alijansu u vezi suradnje i poštovanja pravila terapeutskog rada može pružati i najveći otpor u liječenju. U transfernoj psihoterapiji potrebno je da se mijenja taj odrasli dio, a ne simptom. Odrasli dio treba da se proširi do te mjere da prihvati u sebe ( contain) infantilni dio koji ima simptom. Samo tada se odrasli dio kvalitativno mijenja i obogaćuje. Neurotičari obično ne pate dovoljno jako da bi pristali na rekonstrukciju svoje osobnosti. Zato se neurotični pacijenti često opiru transferu i naglo ga prekidaju, bježeći ponovno u odraslu racionalnost i ograđivanje od vlastitog nesvjesnog. Sav taj otpor dolazi zato što je pacijentov odrasli dio  formiran, tj. odrastao tako da isključuje onaj neželjeni infantilni dio koji ima simptom. Uvući pacijenta u transferni odnos znači izložiti ga mogućnosti da se susretne i prepozna onaj infantilni dio (zajedno sa njegovim problemima, osjećanjima, konfliktima), kojeg je jednom davno u svom razvoju odlučio da ne može i neće da prihvati.

Tada se angažiraju mehanizmi bježanja iz terapeutske situacije – iz transfera. Pacijent upotrebljava splitting (cijepanje) i bježeći u “racionalnost”, ponaša se kao da pojma nema o čemu terapeut govori, ali je i dalje visoko motiviran da surađuje sa terapeutom, ili pak projicira svoj infantilni dio u terapeuta, smatrajući da je neuroza terapeutov problem, a ne njegov ( acting-in), i posljednja mogućnost koja mu preostaje je da ekscesivnim acting – outom onemogući rad u terapiji, sve do eventualnog prekida terapije. Sve ove manifestacije otpora prema transferu, neurotičari vještije i efikasnije sprovode od ostalih pacijenata, a sve zbog toga jer je njihov ego zreliji, jači i diferenciraniji nego kod ostalih. Poradi toga, rad sa neurotičnim pacijentima obiluje obranama tipa bježanja u racionalnost i naglašavanja emocionalne neovisnosti, a sve radi ometanja regresije i pojačavanja odmaka od simptoma. Jedino upoznavanje i prihvaćanje onoga što je u nama  strano može dovesti do trajnog oslobađanja i izlječenja.