Usamljenost i mentalni poremećaji

Usamljenost se odnosi na situaciju kada smo sami i na osjećaj da nam nedostaje druga osoba ili osobe. Radi se o osjećaju koji proizlazi iz naše subjektivne percepcije, a može uključivati osjećaj tuge ili melankolije jer osoba za koju bismo željeli da je s nama, odsutna je ili je iz nekog razloga nema. Možemo se osjećati sami premda se nalazimo u društvu drugih ljudi. Postoji dobrovoljna usamljenost ili samoća koju smo sami izabrali. Tada se privremeno ili trajno udaljimo od drugih ljudi iz različitih razloga, možda se želimo ili odlučimo povući u osamu iz određenih kreativnih, umjetničkih ili duhovnih razloga. Takvo iskustvo nas obično obogaćuje. S druge strane, ako se radi o samoći ili usamljenosti koja je nametnuta ili neželjena, onda se ne radi o osobnom izboru. U takvim se slučajevima može raditi o osobama s psihičkim poremećajima ili o osobama koje aktualno boluju od zaraze COVID-19 virusom ili osobama koje su u sklopu samoizolacije prinuđene biti same (no to su situacije privremene samoće ili usamljenosti, no mogu biti prožete strahom i velikom zabrinutošću). Neželjena samoća ili usamljenost isto je tako prisutna kod osoba koje imaju poteškoća u uspostavljanju odnosa s drugim ljudima ili koji imaju osjećaj da su njihovi društveni ili bliski odnosi nezadovoljavajući ili površni. Usamljenost je učestalija kod introvertiranih ili stidljivijih osoba budući da su njihove socijalne vještine obično lošije razvijene pa teže na zadovoljavajući način sklapaju odnose. Zbog toga se kod njih posljedično razvijaju tuga, depresija, tjeskoba, sniženo samopouzdanje ili samopoštovanje.  Osjećaj usamljenosti javlja se i nakon gubitka voljene i bliske osobe.

Osjećaj usamljenosti sam po sebi nije problem mentalnog zdravlja, međutim dugotrajnija usamljenost može dovesti do pojave tjeskobe, depresije, problema sa spavanjem. No, osobe koje boluju od različitih psihičkih poremećaja imaju veći rizik za razvoj osjećaja usamljenosti. Vulnerabilnost za razvoj osjećaja usamljenosti predstavljaju čimbenici kao što su otuđenje od obitelji, nedostatak prijatelja ili obitelji, samohrani roditelji ili osobe koje skrbe o nekome (kod njih je često otežano održavanje društvenih aktivnosti), život u području bez osoba iz sličnog okruženja, otežano uključivanje u društvene aktivnosti zbog financijskih problema ili problema mobilnosti, izloženost diskriminaciji i stigmi zbog dizabiliteta, kroničnih zdravstvenih problema, uključujući i probleme mentalnog zdravlja.

Imate pitanje vezano uz vaše zdravlje? Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Pitajte liječnika