Ovdje govorimo o slučajno (incidentalno) dijagnosticiranom raku prostate. Čitatelj se može, posve utemeljeno, pitati kako se rak prostate otkrije slučajno?

Najčešći scenarij je sljedeći: bolesnik dolazi zbog nemogućnosti mokrenja (kompletna retencija), a ranije nije bio kod urologa i nije redovito nadziran pa nemamo nikakve podatke o njegovoj vrijednosti PSA testa. Tada mu se postavi kateter zbog pražnjenja mjehura, učini se digitorektalni i ultrazvučni pregled. Tom prilikom se utvrdi i veličina (masa, volumen) prostate. Nakon akutne kompletne retencije, postavljenog katetera i samog digitorektalnog pregleda, PSA test nije pouzdan i visoka je vjerojatnost da će rezultat biti arteficijelno povišen. Time rana dijagnostika raka prostate više nije moguća.

U navedenoj situaciji potrebno je planirati kirurško liječenje (operaciju prostate) kojemu je cilj omogućiti ponovo bolesniku da spontano mokri. Govorimo, dakle o TURP (TransUretralnoj Resekciji Prostate) ili klasičnoj, otvorenoj prostatektomiji (adenomektomiji), a niti jednom od tih metoda se ne liječi rak prostate nego restaurira prirodno mokrenje. Napravimo li takvu operaciju, s navedenim ciljem, moguće je da u nalazu histološke analize uklonjenog tkiva (PHD) patolog nađe tumorsko tkivo – karcinom (rak) prostate. Tada govorimo o incidentalnom raku prostate – raku prostate koji je otkriven slučajno.

Danas, u uvjetima provođenja strategije rane dijagnostike, i osviještenosti populacije o potrebi i svrsishodnosti takvog pristupa, slučajno otkrivenog raka prostate ima malo – ispod 5%. Tako otkriveni rak prostate se klasificira u T1a ili T1b kategoriju. Gledajući samo na karakteristike tumora, T1a karcinom se može nadalje samo pratiti dok kategorija T1b iziskuje aktivno liječenje. Ono je pak moguće ukoliko to dozvoljava opće zdravstveno stanje, proširenost bolesti (što doznajemo naknadno) i suglasnost bolesnika za provedbu takvog liječenja. Dakle, pojam incidentalnog raka prostate govori o tome na koji način smo dijagnozu doznali, ali ne prejudicira stupanj zloćudnosti odnosno ne definira a priori i manji stupanj zloćudnosti tako otkrivenog raka prostate. Radi li se o zloćudnijoj formi (T1b kategorija), koja može izravno ugrožavati život bolesnika, pa je aktivno liječenje (operacija – radikalna prostatektomija ili radioterapija – radikalno zračenje) zaista preporučljivo. U uvjetima gdje je već prostata operirana (TURP ili klasična adenomektomija) svaki oblik daljnjeg aktivnog liječenja, a osobito kirurški način, povezan je sa znatnim tehničkim poteškoćama i većom stopom mogućih komplikacija.

Ovdje još jednom koristim priliku ukazati na važnost redovitih uroloških pregleda, obzirom na rak prostate, u dobi iznad 50 godina starosti. Ukoliko je netko od prvih srodnika (otac, brat) bolovao od raka prostate s programom rane dijagnostike – redovitih uroloških pregleda + PSA testiranje – treba započeti već u dobi od 45 godina.