Kada dosadašnja medikamentozna terapija benigno uvećane prostate (BPH – benigna hiperplazija prostate) iscrpi mogućnosti svojeg terapijskog djelovanja nerijetko je potrebna operacija prostate. U kirurškom smislu može se raditi o transuretralnoj resekciji prostate (TURP) ili klasičnoj tzv. otvorenoj prostatektomiji. Niti u jednom, od navedena dva kirurška postupka, ne odstranjuje se prostata u cijelosti (-ektomija) nego upravo onaj njezin uvećani dio (za kojeg pretpostavljamo da je benigni) koji i uzrokuje teškoće s mokrenjem ili ga potpuno onemogućuje. Utoliko je za ovu operaciju naziv „prostatektomija“ neispravan. Prostata se u cijelosti odstranjuje samo kada se predoperativno dokaže postojanje karcinoma prostate i takva se operacija nazivna – radikalna prostatektomija.

Najčešće se radi o muškarcima koji su već dulje vrijeme urološki kontrolirani i liječeni zbog tegoba s mokrenjem. Kroz to vrijeme nikakve indicije nisu postojale da se u prostati možda krije maligno tkivo karcinoma. Drugim riječima, niti digitorektalni pregled niti povećanje serumske vrijednosti PSA (Prostata Specifični Antigen) nisu upućivale na tu mogućnosti. Ovdje treba naglasiti kako niti jedna od navedenih metoda ne otkriva baš svaki karcinom i utoliko se to komplementarne dijagnostičke metode. Dakle, kad dosadašnje dijagnostičke metode i postignuti rezultati konzervativne terapije to indiciraju, potrebno je posegnuti za kirurškim metodama liječenja – TURP ili otvorena prostatektomija (adenomektomija).

U oba slučaja kirurškog liječenja BPH, bilo da se radi o endoskopskoj (TURP) ili klasičnoj otvorenoj operaciji, odstranjeno tkivo šalje se na patohistološku analizu kojom se dobije PHD – patohistološka dijagnoza (PHD). Pojam „incidentni rak prostate“ označava onu malu proporciju karcinoma prostate koja je izbjegla predoperacijskoj dijagnostici pa se dijagnoza – rak prostate – postavi tek nalazom patohistološke analize uklonjenog tkiva prostate, dakle postoperativno, nakon TURP ili klasične prostatektomije. Ukoliko je zahvaćeno manje od 5% analiziranog tkiva, rak prostate se klasificira kao T1a odnosno kao T1b ako tumor zahvaća više od 5% uklonjenog i pregledanog tkiva. Učestalost incidentnog raka prostate, dakle onog slučajno otkrivenog na operacijskom preparatu tkiva, je svega 5% svih operiranih u kojih je bilo indicirano kirurško liječenje uvećane, ali pretpostavljeno benigne, prostate – BPH.

Daljnji tok liječenja, nakon postavljanja dijagnoze incidentnog raka prostate, ovisi o stupnju malignosti samog karcinomskog tkiva (Gleason score), volumenu zahvaćenosti tkiva T1a odnosno T1b) te dobi i općem zdravstvenom stanju bolesnika. Imajući na umu navedene činjenice daljnji tok liječenja može biti strategija aktivnog nadzora (engl., active surveillance), u slučaju nalaza raka koji sobom nosi minimalne opasnosti za metastaziranje i ugrožavanje života, ili neki od oblika radikalnog liječenja (radioterapija ili radikalna prostatektomija) ako se radi o potencijalno životno ugrožavajućoj bolesti i općem stanju i volji bolesnika koji takvo liječenje dopuštaju.