Posljednjih 10-tak godina sve češće u urološkoj ordinaciji viđam mlade muškarce koji dolaze, ili su čak i upućeni, na pregled zbog „tegoba s prostatom“.

    Posljednjih 10-tak godina sve češće u urološkoj ordinaciji viđam mlade muškarce koji dolaze, ili su čak i upućeni, na pregled zbog „tegoba s prostatom“. Ovdje ću iznijeti opažanja i iskustva iz trideset godina urološke prakse. Naime, prije 30-tak godina poteškoće s prostatom i mokrenjem bile su isključivi problem starih muškaraca, onih iznad 60 godina. Tada su sami urolozi počeli sve više pažnje obraćati ranoj detekciji raka prostate, a nešto kasnije i smetnjama mokrenja, i time svrnuli pažnju javnosti na taj, pomalo zapostavljeni, organ. Usporedno, razvijala su se i moderna sredstva komunikacije pa su informacije brže i u mnogo većem broju dospijevale do potencijalnih bolesnika. Brzo-putujuće informacije, zahvaljujući modernim sredstvima informiranja, osobito se uspješno šire u mlađoj populaciji. Tako postupno i mlađi muškarci doznaju za prostatu i smetnje s mokrenjem.

    Kad govorim o mladom muškarcu, podrazumijevam dob od 20 do 40 godina. Upravo u tom životnom razdoblju prostata je najpotrebnija, pa prirodno, i najaktivnija jer je neophodna za razmnožavanje. I kako to već priroda sama izvrsno organizira – bolesti prostate u toj dobi su rijetkost! Može se desiti kakav akutni prostatitis (koji se vrlo dobro i uspješno može izliječiti) ali druga stanja i dijagnoze donose mnogo više nevolja. Nerijetko mladi mušakac, koji se požali urologu na tegobe s mokrenjem i prostatom, dobije „radnu dijagnozu“ kroničnog prostatitisa.

    Eee, tada se otvori Pandorina kutija! Vrlo česti slijedi dugogodišnji niz ponavljanja raznih bakterioloških pretraga urina i ejakulata, mikcimetrija i ultrazvučnih pregleda (osobito ga vole bolesnici jer ne boli) potom propisivanja i uzimanja raznovrsnih antibiotika, zatim ponovo kontrolni bakteriološki pregledi, dodatne pretrage … U međuvremenu taj bolesnik ima sve deblju medicinsku dokumentaciju o istom problemu, ispio je daleko više ponovljenih antibiotskih kura nego što je razumno, a njegove tegobe se, ni nakon više godina, nisu značajnije promijenile. Ni ublažile ni pogoršale! Velik je broj takvih mladih muškaraca koji obilaze raznovrsne stručnjake u potrazi za rješenjem svojeg problema. I dok se tegobama kraj ne nazire, medicinska se dokumentacija deblja, a tijelo postaje medij zasićen antibioticima.

   Nije mi namjera ustvrditi kako kronični prostatitis u naravi ne postoji. Ne, nikako! On postoji daleko rjeđe nego što ima nositelja te dijagnoze. Upravo na tu disproporciju želim skrenuti pozornost. Kronični prostatitis je dijagnoza koju možete vrlo lako steći, ali riješiti je se – vrlo je teško. Tome značajno doprinose i mladi muškarci sami. Naime, vrlo često su to mladi muškarci, s neodređenim i vrlo polimorfnim tegobama, koje su nekonzistentno lokalizirane, ali uvijek negdje (ili na više mjesta) u anogenitalnoj zoni. Tegobe se povremeno pojavljuju same, a katkad nakon vrlo različitih i nepovezljivih događaja koje sami bolesnici gotovo redovito navode kao rizične i provokacijske.

    Takve, slabo strukturirane, slabo definirane i lokalizirane tegobe, koje se nekonzistentno ponavljaju nakon raznorodnih „provokacija“ ili i bez njih, urologu stvaraju velik problem. Zašto? Ne zaboravite da je urologija primarno kirurška struka, pa je i urolog kirurg koji fokusira svoju pažnju na bolesti koje se kirurški liječe. Spomenuti sindrom (!) kroničnog prostatitisa svakako nije kirurški lječiva bolest pa se kao takva ne nalazi u centru interesa urologa. Takav skup različitih simptoma (sindrom!), kojima je dijagnostički teško doskočiti, frustrira urologa (kao i bolesnika) pa ovaj prvi olako posegne za dijagnozom kroničnog prostatitisa uz propisivanje prve „ture“ pretraga i prve kure antibiotika.

   Naglašavam riječ SINDROM jer mladi muškarci koji se žale na slične tegobe imaju niz zajedničkih obilježja, osim navedenih tegoba s mokrenjem koje sami pripisuju prostati, pri čemu im i sam urolog može znatno „pripomoći“.