Prostata se, radiološkim (ili slikovnim – od engl., imaging) pretragama, može pregledati na nekoliko načina. Svaka od radioloških metoda ima svoju, različitu, svrhu i cilj. Vrlo često bolesnici nisu upoznati sa ciljem određene pretrage odnosno s odgovorom na pitanje „čemu određena pretraga služi“ i „što se njome može pouzdano doznati“. Istodobno, dakle, ostaje nepoznato na koja pitanja određena pretraga ne može ponuditi utemeljene odgovore. Gotovo redovito se može čuti izjava „bio sam na slikanju“ …  Radiološke pretrage prostate su klasična intravenska urografija, CT-urografija, ultrazvuk (abdominalni ili transrektalni) i multiparametrijska magnetna rezonanca (mpMR).

Daleko najčešće se koristi ultrazvuk prostate (UZV) i ta pretraga čini jedan od elementarnih segmenata kompletnog urološkog pregleda. Klasični, abdominalni, pristup ultrazvučnom sondom podrazumijeva barem polovično pun mokraćni mjehur kao preduvjet vizualizacije prostate. Na taj način se može vidjeti oblik i veličina te, ugrubo, struktura prostate, ali on ne može dati pouzdane podatke o postojanju ili odsustvu maligne bolesti. Stoga ne treba imati prevelika, nerealna, očekivanja od te oretrage sa ciljem rane dijagnostike tumora prostate. Niti transrektalni UZV (TransRectal UltraSound – TRUS) ne može dati o tome pouzdane podatke iako su takva očekivanja postojala kad se ova metoda pretrage pojavila u široj praktičnoj upotrebi. Transabdominalni pristup (kroz trbušnu stijenku) se koristi najviše za određivanje veličine i oblika prostate na čemu se temelji izbor daljnje medikamentonze, ali i kirurške terapije ukoliko je ona potrebna. Ujedno, tom pretragom (učinjenom nakon mokrenja) možemo pouzdano doznati zaostaje li značajna količina urina u mjehuru nakon mokrenja (tzv. retencija).

Klasična i CT-urografija daju daleko više podataka o izgledu i funkciji gornjeg mokraćnog sustava i mokraćnog mjehura nego o samoj prostati. Osobito CT-urografija može dati pouzdane podatke o izraslinama na bubregu (najčešće tumor vs. cista) i eventulanim malim kamencima bubrega dok o samoj strukturi prostate, odnosno postojanju raka prostate, ne omogućuje vjerodostojne nalaze.

Najpouzdanija radiološka metoda za rano vizualno otkrivanje raka prostate (odnosno promjena u prostati koje bi mogle, uz određenu vjerojatnost, biti posljedica malignog rasta) je multiparametrijska magnetna rezonanca (mpMR). To je poseban oblik, kolokvijalno rečeno, „magneta prostate“ kojim se analizira struktura tkiva same prostate i detektiraju odstupanja od uobičajene, normalne strukture. Pa čak niti ta pretraga ne dokazuje definitivno postojanje raka prostate, ali vrlo pouzdano ukazuje na promjene koje ne znače „alarm“ i dalje se mogu samo redovito nadzirati. mpMR razlikuje takve promjene strukture od onih promjena koje svakako zahtijevaju biopsiju prostate i definitivnu, patohistološku dijagnozu (PHD), koja se postavlja mikroskopskom analizom uzoraka tkiva prostate.