Pasivno-agresivne osobe su nestalne, neodlučne, kontradiktornih emocija i ponašanja, neobične i nepredvidljive. Ambivalentnost u odnosima rezultat je konflikta između njihove potrebe da ovise o drugima.

Pasivno-agresivne osobe su nestalne, neodlučne, kontradiktornih emocija i ponašanja, neobične i nepredvidljive. Ambivalentnost u odnosima rezultat je konflikta između njihove potrebe da ovise o drugima, a s druge strane želje za samopotvrdom. Stoga se njihovo ponašanje mijenja od iskazivanja ljutnje do obećanja da će se popraviti, tako da osciliraju između svadljivosti i popustljivosti.

Kada zbog svog defetističkog stava nailaze na negativne reakcije drugih, njihov je doživljaj da ih drugi potcjenjuju ili pogrešno razumiju. Radi neriješenog osjećaja manje vrijednosti osciliraju između osjećaja vlastite superiornosti i samoprijezira. Ovakve unutrašnje kontradiktornosti koje se manifestiraju kroz neshvatljive promjene ponašanja kao čestu poljedicu imaju da ih druge osobe izbjegavaju. I tada njihov doživljaj proizlazi iz njihove strukture – a to je da su zapravo drugi dominantni, zahtjevni i kontrolirajući.

Za njih su autoriteti dominantni i nepravedni, no istovremeno netko tko može pružiti prihvaćanje i brižnost. Kada ih se suoči s vlastitim ponašanjem, nemaju uvid kako su njihovi postupci doveli do određene situacije, već optužuju druge. 

Svoju ljutnju izražavaju suzdržano, no cilj je takvog ponašanja da druga osoba odgovori agresijom jer tada imaju potvrdu za svoj “napad”. U podlozi se nalazi njihova potreba za povređivanjem druge osobe, no sve svoje iskaze žele prikriti, kao i samu ljutnju. Oni ne žele poštedjeti osjećaje druge osobe, već naprotiv, što više ju povrijediti. Dakle, cilj je na suptilan način dovesti drugu osobu da reagira ljutnjom kako bi se onda ta druga osoba osjećala krivom i kasnije sebi predbacivala radi svoje reakcije. Na taj način pasivno-agresivne osobe mogu stalno potvrđivati da se nalaze u ulozi žrtve. Oni će se čuditi reakcijama druge osobe i poricati da su oni doveli do takve reakcije ili će tvrditi da je druga osoba pretjerano reagirala.

Kod ovih osoba često se mogu razviti depresivni ili anksiozni poremećaj te različite vrste ovisnosti.

Poremećaj se u prvom redu liječi psihoterapijom. Tek prepoznavanjem vlastitog ponašanja i njegovom promjenom moguće je stvaranje kvalitetnijih odnosa. Korisna je grupna terapija koja pomaže u suočavanju s vlastitim ponašanjem, a lijekovi se propisuju kako bi se olakšali određeni simptomi (anksiozne ili depresivne smetnje).

U psihoterapiji je potrebno razjasniti da ljutnju i zahtjevnost prema drugima izražavaju na okolišan način te da svojim otporom koče i onemogućavaju da se određene stvari dogode. Tek se stjecanjem uvida mogu razumjeti rana iskustva u kojima su se osjećali obezvrijeđeno te koliki utjecaj to ima na njihov strah od toga da će im samostalnost biti ugrožena kada druga osoba želi bliskost te da se povezanost neće izgubiti ako se druga osoba želi malo povući i osamiti.

Dakle, cilj je postati svjestan svoje ljutnje i stalnog osjećaja frustriranosti, potrebe da se druge „kazni” na skriven i indirektan način te da osjećaj vlastite vrijednosti ne ovisi o tuđem mišljenju. Ne treba se bojati svoje ljutnje, već ju treba prepoznati, kao i pokušaj da se brojnim izgovorima izbjegne odgovornost ili da se vlastita ogorčenost iskaljuje na drugima.