Dolaskom u Rijeku i u trenutku pada u nesvijest, nisam niti slutio da ću sljedećih dvadesetak dana, radi teških lijekova, provesti u nekoj potpuno drugoj realnosti…

Nakon pada u nesvijest gubi se svaki trag moje realnosti i svjesnosti, a ono što se događalo sa mnom i oko mene znam samo iz priča ljudi koji su bili sa mnom. Mogu reći da sam imao malu sreću u nesreći, jer mojim dolaskom u Rijeku na dežurstvu je bio dr. Eškinja koji je tada slovio kao jedan od najboljih na ovom području, sa jednom novom i drukčijom metodom zahvata. Tada, prije petnaest godina, operacije vrata počele su se raditi od naprijed, a ne od iza što je bilo pomalo zastarjelo. Doktor Eškinja je uz to imao posebnu metodu povezivanja strganih dijelova vrata titanskom mrežicom. Na operaciju sam primljen odmah a ista je trajala kakva tri sata. Operacija je bila uspješna, a mojim roditeljima rečeno je da sam stavljen u induciranu komu. Osim toga, radi jakih bolova stavljen sam na teške lijekove tramadol i morfij!

Moji roditelji bili su jedini koji su me na kratko mogli vidjeti odmah nakon operacije i samo mogu zamisliti koji su šok doživjeli kada sam iznenada otvorio oči! Majka je, po njenim riječima, odmah digla paniku, a doktor je objasnio da u induciranoj komi radi dobrog oporavka nisam niti bio. Tada još nisam mogao govoriti, kapci su mi bili preteški da bih oči držao otvorenim i jedino što sam mogao jest dati roditeljima potvrdan signal na njihov upit boli li me nešto. Iako smo se nalazili u istoj prostoriji, naše su realnosti bile potpuno drukčije. Nalazio sam se u potpuno drukčijem svijetu. Otvorivši oči, oko sebe ugledao sam prepunu prostoriju paučine. Sve je nekako bilo mutno, kao i ljudi koji su u daljini hodali! Na podu su se nalazila jajašca nalik onima iz filma Alien i sve se činilo kao neki san! Jedini problem bio je taj što sam bio potpuno budan, ali u nekom posve novom svijetu ili stanju svijesti…

Sljedećih dvadeset dana proveo sam u snovima i teškim halucinacijama, nesvjestan svoje okoline i onoga što mi se zapravo dogodilo. Svega se sjećam kao da je bilo jučer, a zapravo se uopće nije dogodilo u stvarnosti. Kako uopće tih dvadeset dana objasniti ljudima i što sam sve, potpuno nesvjestan da sam u bolnici, prošao u svojoj glavi? Što je zapravo bila realnost, ono što se odvijalo oko mene ili ono u mojoj glavi?

U tih dvadeset dana stvarno sam doživio svašta. Kažem ja, dobra droga! Letio sam iznad Havaja kao Superman, lovio sam polarne medvjede, a bilo je i jako teških, ružnih i iscrpljujućih snova ili halucinacija. Svega se sjećam savršeno, svake „priče“, ali ih nikako ne mogu povezati iako neke od njih to jesu. Stalno sam vidio svoju sestru Martinu pored sebe i medicinskim sestrama govorio sam da joj daju čaja, stalno sam ispitivao gdje mi je novčanik i gdje mi je pas, misleći kako mi ga je sestra izgubila! U dlanove su mi, kako mi se prsti ne bi savili, stalno stavljali nekakve spužve, a ja sam, misleći da su cigarete, stalno govorio da mi to iz ruku maknu! O tim ružnim snovima i halucinacijama rijetko govorim, gotovo nikome, i mislim da im tako niti ovdje nije mjesto. Jednom prilikom, dok su mi stavljali struju na tijelo kako bi mi održali mišićni tonus, doživio sam astralnu projekciju, tj., „napustio“ sam svoje tijelo i promatrao ga iz daleka skupa sa svima ostalima u prostoriji. Primjerice, Grega mi je došao u bolnicu i pričali smo sasvim normalno, a ja se i dan danas toga sjećam kao da smo se vozili vlakom.

Moje misli, snovi, halucinacije i realnost divljali su svakim danom sve više i više i samo sam dublje upadao u rupu. Ipak, postojala je i ona stvarnost izvan moje glave pa su mi šesti dan nakon operacije, kada je oteklina leđne moždine najveća, otkazala pluća! Kako se ne bih ugušio, morali su mi napraviti traheotomiju nakon koje su me spojili na aparat koji je „disao“ umjesto mene. Otac je, tih prvih par dana, pisao bilješke i u njima opisuje koliko bih se trudio nešto mumljati i objasniti očima i kada bi me se krivo shvatilo, gubio bih živce i postajao bih nervozan. Kako on to opisuje, sve mi se vidjelo u očima! Tako sam jednom umislio da me otac ostavio na suncu te sam poludio pokušavajući mu reći da me makne. Otac je naravno sjedio pored mene, a ja sam bio u krevetu. No, jedno je moja realnost, a sasvim drugo ono što se zaista događalo.

Iako sam bio u potpuno drugom svijetu, neke stvari iz realnosti ipak mogu nekako povezati. Od trenutka završetka operacije imao sam jake bolove u vilici, pretpostavljam od udarca. Kao da nije bilo dovoljno da me uz sve boli i vilica pa sam na kraju još dobio i upalu uha! Tad je to bila najjača bol koju sam ikada iskusio i osim što se nisam mogao micati i govoriti, sada nisam više niti usta mogao otvarati. Sjećam se koliko sam se medicinskoj sestri trudio objasniti kako me jako boli, ali uzaludno! Tu moju muku u komunikaciji prepoznao je doktor par dana kasnije, pa me naučio da sestre dozivam fićukajući, a ja sam to onda još digao na novu razinu shvativši da me bolje čuju kada cokćem!

Sada sam po prvi put mogao nekoga dozvati i to je bila revolucija!

Par dana kasnije, uz ogromnu volju i želju…počeo sam nešto i uspješno izgovarati!         

Često me ljudi pitaju, kada potegnem priču o tim snovima i halucinacijama, da im ispričam više i kada to učinim, većinom mi kažu „Isuse! Ti bi trebao napisati knjigu!“ Realnost je ta što većinu tih snova ne mogu riječima opisati i uvijek naglasim da bih trebao moći jako dobro crtati kako bih nekome dočarao djelić onoga što sam proživio. Ipak, postoji jedan „san“ koji je na mene ostavio možda i najveći dojam i kojeg se najbolje sjećam. Kako sam u svojim halucinacijama i snovima najviše vidio ljude s kojima sam proveo vrijeme prije nesreće, tako mi je česta pojava, u mojoj realnosti, bio Miha, Gregin brat, jedan od nas četvorice skakača tog kobnog dana.

Da ne idem previše u detalje i ne duljim, dogodila se apokalipsa i cijeli planet eksplodirao je u milijarde sitnih čestica. Prolazeći svemirom, nekakav vanzemaljac pokupio je sa svojim svemirskim brodom jednu od tih čestica i stavivši je pod nekakav poseban uređaj, stroj je iz čestice reinkarnirao Mihu i mene, zamislite! Ispričavši mu priču o našim životima i našoj planeti, vanzemaljac je ostao potpuno fasciniran i odlučio nam je poklonit uređaj s kojim možemo stvarati planete kako bi „oživili“ našu planetu o kojoj smo mu pričali! Miha je bio čovjek od matematike, a ja od mašte, pa smo razgovarajući došli na ideju da stvorimo svijet krenuvši od ljudi koje znamo i s ciljem da kreiramo isti bez kriminala, ratova i zla. Htjeli smo da cijeli planet bude kao velika obitelj, nešto poput onoga što mi imamo u našem kampu u kojem ljetujemo na otoku Krku. Odlučili smo napraviti dva planeta, jedan o kojem govorim, a drugi s kojeg bi mogli sve „nadgledati“. Sve smo osmislili, atmosferu, prirodu, biljke, životinje, more i kada smo odlučili reinkarnirati ljude, dogodila se katastrofa! Naime, planet smo napravili preblizu Suncu te je izlaskom istog, sve počelo eksplodirati i odlaziti k vragu! U tom trenutku, u stvarnosti, moja sestra dolazi do mene i ja vičem kako god znam i umijem: „Martina, sve eksplodira, sve ide k vragu, preuzimaš komandu!“ Pokazujem joj u tom trenutku očima u smjeru gdje se nalazi crveni gumb za spašavanje, u potpunom sam naletu emocija, furiozan i u želji da počupam sve žice i kablove spojene na mene! Ludo, zar ne!? Mogu si misliti što mi je sestra tada mislila…

Ovo je samo jedan u moru od halucinacija i snova koje sam doživio i djelić svega kako bi shvatili što se meni u glavi tada događalo! Često bih komunicirao sasvim normalno, ali moj pogled bio bi konstantno usmjeren u strop. To je bilo nešto što je mojeg doktora brinulo i misleći kako psihički odlazim, dobio sam čuveni razgovor sa psihologinjom kojeg se i dan danas rado sjetim!

Psihologinja te moja majka i sestra ulaze u prostoriju i započinje razgovor. Psihologinja me pita najnormalnija pitanja, a ja odgovaram i vodim normalan razgovor. Nakon par pitanja pita ona mene: „Slavene, a što bi ti sad najviše htio?“

E sad, jedini logičan odgovor bio bi da želim prohodati, ali morate shvatiti da ja tada nisam bio uopće svjestan toga što mi je niti da se nalazim u bolnici.

Odgovaram; „Hmmm, novi kompjutor!“

Psihologinja začuđeno pogledava majku i sestru na što one govore da je to normalno…

Pita ona mene; „Dobro, a voliš li ti Slavene svoju sestru Martinu?“

Ja: Ne

Opet ona pogledava majku i sestru i opet dobiva isti odgovor…

Psihologinja: „Dobro Slavene, imam za tebe zadnje pitanje“

Ja: U redu

Psihologinja: „Znaš li ti gdje li si ti sada?“

Mislim si, o Bože, kakva su ovo sranja i pitanja? Zar ova misli da sam ja lud!?

Ispaljujem ko’ iz topa: „Da, u kampu!“

Govori mi da nisam u kampu i da se nalazim u bolnici. Ništa mi nema smisla što mi govori, objašnjavam joj! Pa vidim sve! Očima pokazujem drveće i šatore! Imao sam osjećaj kao da mi je netko opalio najveći pljusku ikada! Ništa mi nije bilo jasno…

Vrlo brzo nakon razgovora doktor me skinuo sa lijekova protiv bolova i u tom trenutku dobio sam najveći povratak u realnost ikada! Što god bih pitao, rečeno mi je da se nije dogodilo! Slomio sam se, počeo sam plakat i bilo mi je užasno žao svih sestara na koje sam u tim svojim halucinacijama vikao i bio bijesan. Uvjeravale su me da sve razumiju, ali bio sam neutješan.

Poslan sam ubrzo na odjel neurologije i tu, potpuno svjestan nesreće koja me zadesila, kreće moj put „oporavka.“ Sjećam se kada sam si po prvi put ugledao potpuno atrofiranu nogu, 24 dana od ozljede! To mi je vjerojatno bio najteži trenutak u životu i znam da sam roditeljima odmah rekao da tako ne želim živjeti i da bi bilo najbolje da me ubiju!

Iako sam svaki dan imao temperaturu između 38 i 40 i to po cijele dane, moj duh ostajao je koliko toliko vedar. Unatoč tome što nisam htio posjete i da me prijatelji vide ovakvog., oni su uporno dolazili i na kraju mi uvijek izmamili osmijeh na licu. Po prvi puta dobio sam fizioterapeuta, ako se ne varam, zvala se Jelena! Jako zgodna plava žena, toliko da sam u šali rekao kako ću vrlo brzo prohodati ako će me ona nastaviti vježbati! Tih dana počeo sam micati ramenima i vježbati ih, radio vježbe disanja i po prvi put uspio pomaknuti lijevu ruku! Tad je za mene mali pomak od svega par centimetra bio ekvivalent dizanju 30 kg jednom rukom. Nakon par dana vježbi Jelena me ohrabrila da me posjedne po prvi put na rub kreveta na što sam pristao, misleći kako se ništa loše ne može dogoditi! Jelena me posjela, okupile su se sestre i kad odjednom jedna viče: „Slavene, evo ti majke!“ Nisam izdržao, pao sam u nesvijest prije nego li je ušla u sobu…

Dani su bili koliko toliko podnošljivi. U sobi je bilo prometno, dolazile su mi posjete, kao i ljudima pored mene. Mladi dečko pored, Ivan, propucao si je glavu i doslovno je samo ležao i gledao u jednu točku potpuno nemoćan. Ubijala bi me njegova majka koja bi ga došla vidjeti i koja bi dugo vremena znala dozivati ga imenom! Sva sreća, imao sam mp3 player i svaki put kada bi mi došli roditelji, tražio sam kratak bijeg od svega i utočište u glazbi. Noć je bila druga priča, rezervirana za visoku temperaturu, injekcije, skidanje temperature, nesanicu i tisuće misli i bitaka sa samim sobom! Budan bih sanjao toplice i imaginarnu sliku koju sam o njima stvorio, misleći da idem u „raj“ umotan u drvo, saune, bazene, atletsko igralište itd. Razmišljao sam kako ću si kupiti nove odbojkaške tenisice i trčati tom atletskom stazom, a kasnije se rehabilitirati u bazenu ili sauni…

Uh kako li sam se grdo prevario…

Nakon mjesec dana boravka u Rijeci stigao je dan kada sam dobio informaciju da konačno idem u Varaždinske toplice! Dan koji je za mene značio veselje i raj, pretvorio se u potpuni pakao…

Nastavak čitajte u trećoj objavi na mojem blogu!