Preseljenjem u novi stan može se reći da je započeo neki novi i lakši život. Moje izlaženje van, moji odlasci na treninge i na vježbe sada su mogli biti izvedivi uz pomoć samo jedne osobe, a ne njih četiri, kao i prije. Osim toga, sada sam imao i prilagođenu kupaonu pa nije trebalo izvoditi vratolomije kako bih se otuširao ili obavio wc. Iako mi je bilo žao napustiti stan u kojem sam živio cijeli život, na novi sam se stan navikao poprilično brzo i nastavio sa svojom svakodnevnicom.

Uslijedila je jesen, pa zima, i dobro, staro pitanje „gdje ćeš za Novu“? Ja nisam imao nikakvih planova, niti sam očekivao da će me itko igdje pozvati no, prevario sam se. Poziv je stigao od Grege, Ivone i Martine, a prijedlog je bio da za Novu godinu odemo u Sarajevo. Sarajevo!? Bila je to moja prva reakcija na poziv, a na to je u mojoj glavi uslijedilo nekoliko pitanja. Ono prvo, bilo je mogu li ja uopće toliko dugo sjediti u autu? Iako sam već neke stvari nakon ozlijede iskusio, još sam uvijek nekako bio „zelen“, ne znajući što ovo moje novo tijelo može podnijeti. Bez obzira na moju preplašenost, samopouzdanje mi je ulijevao Grega kojem sam uvijek vjerovao i koji je cijelu brigu oko mene odlučio uzeti na sebe. U obitelji je na moju izjavu zavladao opći kaos, a jedini koji me podržao bio je moj djed Slavko, rekavši mi da sam hrabar motivirajući me sa nešto novaca. U Sarajevo smo otišli po najvećoj mogućoj zimi, smrzao sam se kao nikada, ali sam tamo proveo i par uistinu lijepih dana. Ono najvažnije jest da mi je to putovanje dalo samopouzdanja za nešto dalje i više.

Možda i najuzbudljivija stvar dogodila mi se na proljeće, kada sam od udruge, čiji sam član, dobio poziv za panoramski let malim zrakoplovom. Naravno, prihvatio sam bez razmišljanja i bio je to prvi veći izlazak iz neke moje zone komfora, s obzirom da do tada nikada nisam letio avionom. Iako smo trebali letjeti klasičnom rutom kao i svi ostali, pilot je kod mene odlučio napraviti iznimku, pitajući me gdje živim i želim li da letimo iznad mojeg kvarta, Jaruna. Pristao sam bez pitanja i kada sam mu rekao da vidim svoju zgradu, pilot je naglo zaokrenuo radi čega su mi oči otišle u križ i skoro sam pao u nesvijest. Bez obzira na to, bilo je vrhunski i mislim da je to bila idealna prilika i prvi korak za razbijanje bilo kakvog straha od letenja.

Ljeto je opet donijelo neke nove izazove pa su me prijatelji po prvi put stavili na quad, vežući me za jednog od njih duct trakom, što je tada svima bilo poprilično šokantno, ali i smiješno. Onaj najveći iskorak napravio sam svakako odlaskom sa Gregom u Šibenik, na festival Terraneo. Nas dvoje, otišli smo na tri dana, a plan je bio spavati u šatorima, na nadmadracima. Ta ideja se mojima nikako nije svidjela, što je donekle i opravdano, s obzirom da nemam osjet i šansa za dobiti ranu (dekubitus) je u tim situacijama puno veća. Naravno, niti oni, kao i ja, nismo još znali što mogu. Otišao sam i nikada požalio! Zadnji dan gotovo da nismo spavali, probudio sam se ujutro na preko trideset stupnjeva potpuno pregrijan i bio je to moj prvi susret sa pregrijavanjem tijela i potencijalnim toplinskim udarom. Grega i moj nekadašnji suigrač iz kluba, kojeg sam tamo sreo, četranest puta donosili su dvolitrenu bocu punu hladne vode kako bi me zalili i rashladili. Bilo je to pomalo zastrašujuće iskustvo, u kojemu sam se vidio u bolnici, ali sve je na moju sreću završilo dobro. Na takvo nešto me u bolnici i u toplicama nikada nisu upozorili.

Nakon ljeta, opet je došao prijedlog od iste ekipe, ali ovaj put za Budvu, na Novu godinu. Iako je Sarajevo bilo poprilično lagano putovanje, put u Budvu bio je već nešto složeniji. Naime, prije svega, do Budve je trebalo putovati ogromnih jedanaest sati, vrijeme koje nisam u komadu proveo niti u kolicima, kamoli u autu. Osim toga, najavljivali su strašnu zimu i oluje. Uzimajući sve to u obzir, pitao sam se mogu li ja uopće takav put izdržati?

Dogovor je pao da put podijelimo na dva dijela ia prvo spavamo na Murteru, kako ne bih morao sjediti tako dugo i riskirati nekakvu ranu. Zima je uistinu bila onakva kakvom su je najavili, autoputom nas je pratila mečava, a dolaskom na Murter valjda najjača bura koju sam u životu iskusio.  Murter sam preživio, a konačnim dolaskom u Budvu rečeno nam je da je ovakva zima do tada ne viđena na što tamo nisu bili spremni pa je grijanje išlo preko klima uređaja.

Najsmješnija situacija svakako se dogodila na samu Novu godinu. Za doček smo odabrali neki klub u kojem smo ostali do jutra. Zapravo, cure su otišle ranije, a Grega i ja ostali smo do jutra. Došavši pred hotel, shvatili smo da nema struje i da time ne rade niti vrata niti lift. Jedva ušavši u predvorje, osjetio sam da moram mokriti i kako apsolutno nikoga nije bilo, odlučili smo to napraviti baš u predvorju. Kako je mokraća potekla iz mene, uočio sam da curi iz vrećice ravno na pod. Viknuvši Gregi da curi, instinktivno je podigao vrećicu i zamahnuo sa njom i pošpricao cijelu recepciju, kauč, fotelje i bor sa mojom mokraćom. Shvativši da sve curi, stavio je vrećicu u vreću sa stvarima za mokrenje, istrčao van i cijelu vreću bacio preko visokog zida. Kada se vratio, shvatio sam da je bacio stvari koje su mi potrebne kako bih mogao mokriti preostali dio puta pa se morao vraćati i preskakati zid da bi došao do vreće. Najluđe je bilo je što me nakon svega još sam morao nositi na sedmi kat po spiralnim stepenicama jer lift nije radio.

Nakon Budve posjetili smo i Dubrovnik i bilo je to moje najduže i najteže putovanje nakon ozljede. Svaki taj put, izlet, budalaština i izlazak iz zone komfora dali su mi samopouzdanja za sljedeću, višu stepenicu. Svakim tim trenutkom ispitivao sam vlastite granice, podizao ljestvicu i pitao se gdje i kako sljedeće? Koliko god su to za mene bile nove i neistražene stvari, na neki sam način uživao u tim izazovima. Oni su na neki način bili odmak od moje rutine u Zagrebu i činili su me nekako…živim!