U prošlom sam članku pisala o vrstama svrbeža i o najčešćim uzrocima te o posebnom obliku – psihogenom pruritusu.

Pruritus ili svrbež definirao je 1660. god. Samuel Hafenreffer kao neugodnu senzaciju koja navodi na češanje. U pruritusu su aktivirane senzorne, motorne i afektivne regije mozga, pa bi se moglo reći“ to je osjećaj koji nastaje kontralateralnom aktivacijom prednjeg korteksa i predominantnom ipsilateralnom aktivacijom suplementarnih motornih zona i donjeg parijetalnog režnja.
Specijalizirana C vlaka u koži za svrbež obuhvaćaju 5% od svih aferentnih vlakana u koži i odgovaraju na histamin i druge pruritogene tvari ( amini, proteaze, faktori rasta, neuropeptidi, opoidi, ecosanoidi, citokini). C vlakna sadrže različite neuropeptide, oni koji su smešteni subepidermalno sadrže: supstanca P, neurokinin, kalcitonin gen oslobađajući peptid), a C vlakna smještena dublje u dermisu najčešće oko krvnih žila sadrže VIP peptid i neuropeptid Y.
Premda je svrbež često udružen sa sistemskim bolestima vrlo često u dermatovenerološke ordinacije dolaze osobe koje imaju svrbež koji se naziva psihogeni pruritus. Psihogeni pruritus još uvijek nije dovoljno dobro definiran. Može se prezentirati kao generalizirani pruritus s opsežnim ekskorijacijama. Ni psihogeni ni organski pruritus ne postoje u čistoj formi stoga je osobito važno, odbaciti mogućnost postojanja organskog uzroka pruritusa

Do danas ne postoji savšena podjela svrbeža, a prema Bernardu podijeljen je u šest kategorija:

• dermatološki (nastaje radi kožnih bolesti psorijaza, ekcemi,skabies, urtikarija),
• sistemski (bolesti bubrega, jetra, Mb. Hodgkin, Policytaemia rubra vera),
• neurogeni (tumori mozga, Multipla skleroza, Notalgia parestethica, Brahioradijalni pruritus),
• psihogeni,
• miješani,
• drugi.

Dijagnostički kriteriji bazirani su na kliničkim, laboratorijskim i histopatološkim nalazima . Nalazi biopsije mogu sugerirati neorgansku etiologiju, ali najčešće ne mogu definitivno isključiti organski uzrok. Pruritus može biti prvi simptom vrlo ozbiljne organske bolesti koja još nije vidljiva u kliničkim i laboratorijskim nalazima.
U slučajevima tvrdokornog pruritusa treba obratiti pažnju na mentalni status i isključiti postojanje psihopatologije jer brojna psihološka stanja mogu biti u pozadini pruritusa i posljedičnog samoozljeđivanje kože (artefakti). Psihogena ekskorijacija je karakterizirana ekscesivnim češanjem normalne kože ili kože s minimalnim promjenama. Prisutna je u 2% dermatoloških pacijenata i najčešće se javlja između 15. i 45. godine. Pacijenti s psihogenom ekskorijacijom često imaju udružene poremećaje iz opsesivno-kompulzivnog spektra (opsesivno-kompulzivni poremećaj, kompulzivno kupovanje, trihotilomania, poremećaj hranjenja, kleptomania).
Iz svega navedenog može se zaključiti da svrbež kože kao čest simptom i razlog dolaska liječniku može imati mnogo uzroka i da zahtijeva detaljnu dijagnostiku kako bi se odlučilo o liječenju.