Cijepljenje, vakcinacija ili imunizacija je medicinski postupak kojim se primjenom cjepiva u organizam potiče stvaranje protutijela na određene uzročnike zaraznih bolesti.

Cijepljenje, vakcinacija ili imunizacija je medicinski postupak kojim se primjenom cjepiva u organizam potiče stvaranje protutijela, odnosno specifične otpornosti organizma na određene uzročnike zaraznih bolesti.
Imunost ili otpornost organizma prema uzročnicima zaraznih bolesti može se postići:

– aktivno kada organizam sam stvara protutijela, i to:

• prirodnim putem nakon kontakta s određenim uzročnikom (prebolijevanjem određene zarazne bolesti) ili
• umjetnim putem – cijepljenjem te

– pasivno

• prirodnim putem prenesena protutijela od majke na dijete kroz posteljicu tijekom trudnoće i poroda ili dojenjem,
• umjetnim putem primjenom gotovih protutijela kada aktivna imunizacija nije moguća ili nije primijenjena prije izlaganja (serum protiv zmijskog ugriza, protutijela protiv bjesnoće ili tetanusa).

Dakle, dok prirodnu otpornost stječemo od majke ili preboljenjem, umjetno stečena otpornost ili imunost može se postići:

– aktivno – primjenom cjepiva ili toksoida i/ili
– pasivno – primjen om gotovih protutijela, npr. imunoglobulina, antitoksina.

Aktivna imunizacija

Aktivna imunizacija postiže se unošenjem cjepiva ili toksoida. Cjepiva su imunobiološki preparati koji sadrže oslabljene, umrtvljene uzročnike bolesti ili samo neke njihove dijelove ili produkte, a cilj im je poticanje imunosti na uzročnike određenih zaraznih bolesti. Takva vrsta imunosti naziva se aktivna imunost jer se unošenjem stranog antigena u organizam potiče stvaranje protutijela protiv određenih uzročnika zaraznih bolesti kako u kontaktu sa “živim” uzročnikom cijepljenja osoba ne bi oboljela. Osnovni uvjet koji cjepiva moraju zadovoljiti je da imaju visok zaštitni učinak, da je trajanje specifične zaštite dugotrajno i da su
neškodljiva.Toksoid je bakterijski toksin (uzročnici tetanusa i difterije), koji je obrađen tako da ne bude toksičan, odnosno da ne izazove bolest, ali potiče stvaranje protutijela. Cijepljenje se rutinski provodi kod male djece te djece predškolske i školske dobi u obliku intramuskularne (u mišić) injekcije. Djeca
predškolske i školske dobi cijepe se u gornju trećinu nadlaktice, a dojenčad i djeca predškolske dobi u postranični dio bedra.
Cjepiva mogu biti monovalenta (protiv jedne zarazne bolesti) ili polivalentna tzv. kombinirana (protiv više zaraznih bolesti).

Monovalentna cjepiva su protiv tuberkoloze, zarazne žutice tipa B, gripe, bjesnoće, tetanusa, dok su kombinirana cjepiva protiv hripavca, dječje paralize, tetanusa (DTP) i invazivnih bolesti uzrokovani Hemofilusom influence tip B, ospica, zaušnjaka i rubeole (MPR ili MoPaRu). Danas se u Hrvatskoj
u redovitom programu cijepljenja djece predškolske dobi koristi peterovalentno ili šesterovalentno kombinirano cjepivo protiv pet (šest) zaraznih bolesti: difterije, hripavca, tetanusa, dječje paralize i invazivnih bolesti uzrokovanih Hemofilusom influence tip B (i hepatitis B). Time se djeca već u najranijoj dobi jednim ubodom zaštićuju protiv pet, tj. šest zaraznih bolesti.

Osim obveznih cijepljenja, cijepljenje se obavlja i kada postoji medicinska indikacija (cijepljenje protiv bjesnoće i/ili tetanusa), kod određenih visokorizičnih skupina čije zdravstveno stanje nalaže potrebu za cijepljenjem (npr. splenektomirane osobe) ili prema potrebama pojedinca zbog moguće izloženosti (npr. cijepljenje protiv krpeljnog meningoencefalitisa) ili zbog putovanja u tropske krajeve (žuta groznica).