Prilikom liječenja je stav kako je uloga liječnika savjetodavna, a pacijent je aktivan član u liječenju, koji bi trebao preuzeti odgovornost za svoju situaciju. To je dijametralno suprotan pristup u odnosu na akutnu nocioceptivnu bol…

Liječenje kronične nemaligne boli

Prilikom liječenja je stav kako je uloga liječnika savjetodavna, a pacijent je aktivan član u liječenju, koji bi trebao preuzeti odgovornost za svoju situaciju. To je dijametralno suprotan pristup u odnosu na akutnu nocioceptivnu bol.
Kratka obrada, jasna dijagnoza, uklanjanje mogućih pogrešnih tumačenja uzroka i nastanka bola, izbjegavanje dužeg razdoblja bolovanja, normalan život uz poticanje redovitog sna i tjelesne aktivnosti su preporuke u liječenju ovih bolesnika. Većini ovih bolesnika se vjerojatno može pomoći samo s lijekom za depresiju.
Multidisciplinaran tim koji uključuje liječnika, fizioterapueta, radnog terapeuta, psihologa, kao i socijalnog radnika je dokazano učinkovit u terapijskom pristupu ovim bolesnicima. Multidisciplinarnim pristupom dolazi do smanjenja bola, kao i bolovanja (izostanka s posla) ovih bolesnika. No, ipak fizička aktivnost i metode za promjenu obrazaca ponašanja su često presudne za poboljšanje stanja ovih bolesnika. Ne mora doći do velikog smanjenja osjećaja bola, no terapijski cilj jest načinju prihvaćanja stanja kao i naučenim metodama prevladati navedeno stanje.
Pojedinačne intervencije liječenje ili smo usredotočenost na pojedine simptome ne dovode do “izlječenja”. Pasivne terapije obično imaju maleni utjecaj na ovu vrstu bola.

Slijedeći postupci mogu dovesti do poboljšanja statusa ovih bolesnika:

• objasniti bolesniku ovaj tip bola, te jasno naglasiti da vjerojatno sama bol u potpunosti neće nestati (ukoliko je osoba već senzibilizirana na bol), no cilj je bolje upravljanje boli.
  pokazati razumijevanje za bolesnikov osjećaj boli, te dostojanstvo.
• fokus na resurse pacijenta umjesto ograničenja. Kognitivna bihevioralna terapija je metoda u kojoj je cilj promjena ponašanja, te mogućnost prihvaćanja da bol postoji, ali i da je moguć pristojan život unatoč boli.
• odnosno, ne dopustiti da bolesnik ima ograničen život zbog bola.
• pomoći bolesniku da vrati osnovno zdravlje kao redoviti san, fizička aktivnost, mentalno opuštanje kao i socijalan život. Mjera u kojoj je moguć “normalan život” uključuje i povratak na posao u obimu u kojem je to moguće.
• procijeniti životnu situaciju bolesnika u bio-psiho-socijalnim aspektima i što je dovelo do boli ili negativno utječe na nju vezano uz ove parametre. Odnosno, kakvo je bolesnikovo ponašanje, kakve strahove ima, koliko je aktivan u svakodnevnom životu i što je uopće smisleni život za bolesnika.
• kod već senzitiziranih (preosjetljivih) bolesnika analgetici nemaju prednost u liječenju. Prvenstveno se koriste nesteroidni protuupalni lijekovi ukoliko postoji upalna komponenta. Nesteroidni lijekovi su kontraindicirani kod zatajenja srca, ishemične bolesti srca, periferne arterijske bolesti, kao i cerebrovaskularne bolesti. Vrijeme liječenja ovim lijekovima treba biti definirano posebice za starije bolesnike. Moguće je koristiti i slabe opioide kao tramadol. Jaki opioidi kao derivati morfija u niskim dozama dolaze u obzir ukoliko drugi lijekovi ne pomažu ili postoji kontraindikacija za njihovu primjenu.
• lijek za depresiju koji se primjenjuje uvečer ima dobar učinak za kronične bolove kod fibromijalgije ili tenzijske glavobolje, a učinak mu je nekoliko tjedana.
• liječenje anksioznosti, depresije i poremećaja spavanja također može dovesti do poboljšanja kod ovih bolesnika.
• liječenje putem određenih pumpi za bol koje se implantiraju u prostor leđne moždine.
• psihogene metode opuštanja kao „Mindfulnes metod“ dovode do smanjenja percepcije bola slično kao i analgetici.