Dijagnoza sindroma prenaprezanja sustava za kretanje postavlja se prvenstveno na temelju pažljivog kliničkog pregleda koji započinje detaljnim uzimanjem anamnestičkih podataka, a nastavlja se ispitivanjem opsega pokreta te izvođenjem specifičnih testova za određeni bolni sindrom na koji se tijekom pregleda posumnja.

Podjela, nazivi i najčešći sindromi prenaprezanja

U izuzetno velikom broju sindroma prenaprezanja sustava za kretanje njihovi nazivi mogu se definirati s obzirom na:

• dominantni patohistološki supstrat (ovisno da li se u podlozi njihova nastanka nalazi upalni ili degenerativni proces govorit će se o tendinitisu – tj. upali tetive, entezitisu – upala enteza, mjesta gdje se tetiva pripaja na kost te s druge strane o tendinopatiji ili entezopatiji ukoliko se u podlozi nalazi degenerativni proces.),
• anatomsku strukturu koju dominantno zahvaćaju (npr. plantarni fascitis, epicondylitis humeri) te
• sportsku disciplinu u kojoj se prvenstveno pojavljuju (npr.teniski i golferski lakat, veslačka podlaktica, skakačko koljeno, itd…)

Moguća je i njihova podjela prema uzroku nastanka, karakterističnim simptomima (škljocavi prst) kao i prema imenu autora koji ih je prvi opisao (npr. DeQuervainova bolest)

Neki od najčešćih sindroma prenaprezanja s kojima se može susresti u svakodnevnoj praksi su:

• na gornjim ekstremitetima – impingement sindrom ramena (sindrom sraza ramena), epikondilitisi lakta (medijalni i lateralni ili golferski i teniski lakat), rukometaški lakat (little league elbow), kao i škljocavi prst ili trigger finger te
• na donjim ekstremitetima: sindrom bolne prepone, prednja koljenska bol, sindrom trenja traktusa iliotibijalisa, sindromi prenaprezanja Ahilove tetive, plantarni fascitis, kao i prijelomi zamora

Dijagnoza

Dijagnoza sindroma prenaprezanja sustava za kretanje postavlja se prvenstveno na temelju pažljivog kliničkog pregleda koji započinje detaljnim uzimanjem anamnestičkih podataka, a nastavlja se ispitivanjem opsega pokreta te izvođenjem specifičnih testova za određeni bolni sindrom na koji se tijekom pregleda posumnja.

Ukoliko se samim kliničkim pregledom ne može sa sigurnošću izdiferencirati jasna dijagnoza postupak se može dopuniti i drugim metodama. To su:

• radiološke pretrage (prikazuju se kalcificirajuće promjene, omogućuju diferencijalno dijagnostičko  razlučivanje od tumorskih promjena, upalnih stanja.),
• ultrazvuk (sa sigurnošću prikazuje rupture tetiva, tendinitise, burzitise, rupture mišića),
• CT, MR, scintigrafija (najkorisnija u ranoj dijagnostici prijeloma zamora, ali i najdetaljniji pregled i uvid u stanje zglobnih struktura, kao i mišića koji djeluju na određeni zglob).

Kada sve prethodne metode ne pokažu sigurne rezultate artroskopija koja predstavlja i dijagnostičku metodu i metodu liječenja.